Meša Selimović

Mala draškanja, sitna podilaženja sujeti djeluju odmah, kao aspirin, jer su pipci samoljublja na samoj površini, spremni na svaki doticaj. I toliko smo prirodno sebeljubivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi. Čak i ljudi pametni, kao ti i ja – sigurno ne misliš da nismo pametni – uletjećemo u tu zamku koju nam sprema naša priroda. Priznaj da se nisi pobunio ni na ovu drugu pohvalu, iako sam te upozorio, jer je servirana u drukčijem obliku

Bojiš se ljubavi.

– Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola

Tako je nekako govorila, riječi ne pamtim, ali smisao znam, tačno, i tugu njenu sam zapamtio, niko nije kriv za to, ni ona ni ja, djeca žive svojim posebnim životom, i odvajaju se bez žaljenja, a majke to otpate uvijek, s novom tugom.

A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Što smo mi dobili, a što su oni izgubili?

Drugi događaj je ružan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Često je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, čak i ono što mu je suprotno

Drugome je neophodna točna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvaća. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi.

Tražili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja, možda će mi biti potrebna.

Nikad prirodu ne osjećam tako snažno kao kad gledam široku pučinu. Kao da se otkriva, sva. Nismo izvan nje, već u njoj. Nismo posmatrači, već učesnici, njen neodvojivi dio. Ona se ne skriva kao što to čine ljudi. Zato što nema šta da skriva. Potpuno je nevina

Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati i neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nerazmrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko to neće znati

Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta očekuju.

A onda su očekivanja prebacili na slučaj: doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći.

Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci.

Više ne čeka. Živi