Meša Selimović

Mala draškanja, sitna podilaženja sujeti djeluju odmah, kao aspirin, jer su pipci samoljublja na samoj površini, spremni na svaki doticaj. I toliko smo prirodno sebeljubivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi. Čak i ljudi pametni, kao ti i ja – sigurno ne misliš da nismo pametni – uletjećemo u tu zamku koju nam sprema naša priroda. Priznaj da se nisi pobunio ni na ovu drugu pohvalu, iako sam te upozorio, jer je servirana u drukčijem obliku

Bojiš se ljubavi.

– Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola

Tako je nekako govorila, riječi ne pamtim, ali smisao znam, tačno, i tugu njenu sam zapamtio, niko nije kriv za to, ni ona ni ja, djeca žive svojim posebnim životom, i odvajaju se bez žaljenja, a majke to otpate uvijek, s novom tugom.