Njeno lice pamtim izmenjeno, i to s dobrim razlogom, i znam da je pokojno – a ipak, kako kazati da ga više nema kada ga ovog trena vidim pred sobom, jasno kao ma koje lice u koje bih mogao pogledati u prepunoj ulici? Kako da kažem da joj je nevina, devojačka lepota izbledela i iščezla kada osećam njen dah na obrazu, evo sada, isto kao što sam ga osećao i te noći? Zar mogu tvrditi da se uopšte izmenila kada je moje pamćenje vraća u život, baš onakvu kakva je bila i nikakvu drugačiju; kako to da kažem kada je u sećanju čuvam onakvu kakvu sam je tada voleo, kada je moje sećanje na sopstvenu detinju ljubav prema njoj vernije od mene samog, vernije i od jednog čoveka?