bookmate game
sr
Books
Borislav Pekić

Stope u pesku

„Lični moral je osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikada nijednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina — završava sa žrtvovanjem tuđih života.“ Borislav Pekić

Knjiga političkih eseja, zapisa i govora Stope u pesku otkriva Borislava Pekića i kao angažovanog pisca i političkog mislioca. Jedan od prvih pristalica višestranačkog sistema u jednopartijskoj Jugoslaviji pedesetih godina, koji je zbog tog svog uverenja robijao, i jedan od osnivača Demokratske stranke devedesetih, Pekić je svoju neiscrpnu stvaralačku energiju ulagao i u borbu za stvaranje demokratske Srbije posle pola veka ideoloških predubeđenja koja su vladala na balkanskim prostorima. „Naša demokratija i crna magija“, „Dnevnik besnila“ i „Zamke ideologije“, kako su ih nazvale priređivači ove knjige Ljiljana i Aleksandra Pekić, tri su zasebne celine u ovoj poučnoj i na mahove gorkoj knjizi nastaloj u vreme nacionalnog sazrevanja i tranzicije.

„Ozaren autorovim duhom, ubeđeno kazujem: Borislav Pekić je najdublji i najsvestraniji mislilac u srpskoj književnosti druge polovine XX veka. Ovog velikog pisca odlikuje univerzalnost sadržaja i stvaralačko obilje.“ Dobrica Ćosić

„U suštini Pekićevog dela je briga za budućnost, vrsta humanog akta. Takođe, brinuo je i da partijski mehanizmi ne potkopaju proces demokratizacije, nego da pronađu zajedničke vrednosti.“ Aleksandar Jerkov

„Borislav Pekić je moralni uzor savremene Srbije.“ Slobodan Gavrilović
336 printed pages
Original publication
2012
Publisher
Laguna
Have you already read it? How did you like it?
👍👎

Quotes

  • Матеј Армушhas quoted5 days ago
    Krilatica veka je:

    Hleba, igara i dijaloga!

    a njegovo osnovno načelo:

    Neka svet propadne, samo da se razgovori nastave!
  • Матеј Армушhas quoted6 days ago
    Ova će tiranija nesposobnih i bezumnih ljudi nestati kao i sve što su nestale. Srbija će povratiti svoju čast koju su joj oni uprljali i vratiti nadu koju su joj oni oduzeli.
  • Lousy Forkhas quoted6 days ago
    Nekada smo učili i sve doskora mislili da je ta Jugoslavija izraz solidarne želje udruženih naroda i pobedničke Evrope. Ovih dana doznajemo, čini se prilično ravnodušno, da smo drsko bili obmanuti. Jugoslaviju apsolutno niko nije hteo, pa se, budući da je, uprkos tome, ipak stvorena, može smatrati – pravim čudom. Što ona, ako ćemo po duši – i jeste. Pravo pravcato istorijsko čudo, a tek potom, možda, i sve ostalo. Čudo koje ćemo ovim kratkim i malo morbidnim ogledom pokušati, neupućenima, da objasnimo.

    Doznajemo da nju nisu hteli Srbi, pobednici u Prvom svetskom ratu, jer su, umesto nje, hteli Veliku Srbiju. Nju nisu hteli ni Hrvati, poraženi u tom ratu, jer su hteli svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nisu je hteli ni Slovenci, jer nisu znali šta hoće. Nju nisu hteli Crnogorci, jer su s njom izgubili državu. Nisu je hteli Makedonci, jer je njome nisu stekli. Niti Muslimani, jer onda nisu ni postojali. Nju nisu hteli ni Saveznici, naročito Englezi, koji su hteli da sačuvaju Austrougarsku. A da je Austrougari nisu hteli i da samo zbog njenog stvaranja rat nisu izgubili, dosta je jasno. Nisu je hteli Rusi, jer su držali da im novi drugoverni narodi u Jugoslaviji neće biti verni kao stari jednoverni Srbi u Srbiji. Nisu je, naravno, hteli ni naši susedi, jer je svako od njih hteo po jedan njen deo. Katolička je crkva neće hteti zbog dominacije većinskog pravoslavnog stanovništva, Pravoslavna zbog manjinskog katoličkog, a Islamska što kao faktor političke želje nije ni postojala. Kasnije je neće hteti Kominterna, jer je prezala od jakih državnih celina, otpornih na revolucionarne alarme, a zato što zbog reakcionarnog držanja u doba Mađarske bune od 1848. nismo bili u volji Očeva Utemeljivača naučnog socijalizma.

    Pa ko je nju, osim Boga, hteo?

    Verovatno jedino Amerikanci, i to samo zato što nisu tačno znali gde će biti, pa su se nadali da ih to ni na šta neće obavezivati, da povesni idealisti mogu biti – zabadava. I u pravu su bili sve dok na vlast u Jugoslaviji nisu došli komunisti, koji su držali da je prirodno od antikomunista biti izdržavan, pa su im taj vilsonovski idealizam naknadno obilno naplatili.

    Pa ipak, Jugoslavija koju niko nije hteo, stvorena je kao da su svi za njom čeznuli i jedva je čekali. Od te činjenice ćemo poći, ne pokušavajući da je objasnimo, jer kad je ne mogu objasniti oni što je hteli nisu, a ipak su je napravili, kako ćemo mi koji je takođe nećemo, ali moramo da je hoćemo, jer u njoj živimo i živećemo sve dok ne budemo našli nešto bolje.

    Sve dok je njen hronični predsednik Josip Broz bio živ, Jugoslavija se nekako održavala, unutra, uz pomoć jednopartijske diktature, vojske i policije – spolja, ekvilibrirajući, poput plesača na žici, između Istoka i Zapada, srcem naginjući prvom, umom drugome, između Severa, želeći da bude bogata, i Juga, želeći da među sirotinjom bude popularna. Uspela je da ostane i bez srca, i bez uma, ali sirota i do guše zadužena.

On the bookshelves

fb2epub
Drag & drop your files (not more than 5 at once)