Nevini

“Ali ja te nisam zvala”, reče Olivia.

“Da, jesi. Hoću reći, dobio sam poziv s tvojeg mobitela.”

“Kada?”

“Prije nego što sam uzvratio poziv.”

“Ne shvaćam.”

“Dobio sam fotografiju nekog čovjeka tamne kose. Zatim video-snimku.”

“Videosnimku?”

“Ti u nekoj sobi. Barem izgleda kao da si ti. Osim što si imala platinastu vlasulju.”

Tišina. Zatim: “Ne znam o čemu govoriš.”

Je li joj vjerovao? A tako je želio, tako je želio prekinuti s tom temom... “Ranije danas”, reče on. “Malo prije negoli sam ti ostavio poruku ti si nazvala mene s mobitela. Poslala si mi snimku...”

“To sam shvatila, ali...”

“Ali što?”

“Oh, čekaj malo”, reče Olivia. “To bi moglo biti objašnjenje.”

Paul i Ethan su ponovno počeli trčati u krug. Da se čovjeku zavrti u glavi. Bili su izvan kontrole i preblizu cesti. Matt stavi ruku preko mobitela i vikne im da se vrate.

“Objašnjenje za što?” upita on.

“Mislim... pa, doista ne shvaćam zašto nisam dobila tvoj prvi poziv. Nisam izvan mreže. Pogledala sam u propuštene pozive i znaš što? I Jamie je zvala, a ja ni tad nisam čula da zvoni.”

“Pa?”

“Palo mi je na pamet da su to učinili tipovi sa seminara. Oni su pravi šaljivci. Možda su htjeli izvesti kakvu psinu.”

“Psinu.”

“Dobro, ako baš moraš znati, zaspala sam za vrijeme seminara. Bilo je nevjerojatno dosadno. Kada sam se probudila, vidjela sam da mi je netko dirao torbu. Nije bila jako pomaknuta, ali kad se sada toga sjetim, čini mi se da ju je netko dirao. Tada mi se to nije učinilo važnim.”

“A sada misliš...?”

“Da ju je netko uzeo, učinio nešto i vratio je. Ne znam, ali i to mi se čini nekako blesavim.”

Matt nije znao što bi rekao, ali Olivijin ton nije zvučao iskreno. “Kad se vraćaš kući?”

“U petak.”

On prebaci mobitel u drugu ruku. “Doći ću k tebi.”

“Zar nemaš posla?”

“Ništa što ne može čekati.”

“Ali,” reče ona malo tiše, “zar sutra nije tvoj četvrtak u muzeju?” On je gotovo zaboravio na to. “To ne smiješ propustiti.”

U posljednje tri godine nije nijednom. Dugo Matt nije nikome rekao da ima sastanke u muzeju svakog drugog četvrtka. Ljudi ne bi shvatili. Postojala je tu neka veza, neka privlačnost što se zasnivala na potrebi i tajnovitosti. Bilo je teško bolje objasniti. Ti su sastanci jednostavno bili veoma važni.

Ali on svejedno reče: “Mogu ga odgoditi.”

“Ne bi trebao, Matt. Ti to dobro znaš.”

“Mogao bih doći prvim avionom...”

“Nema potrebe. Prekosutra dolazim kući.”

“Ne želim čekati.”

“Ionako sam ovdje pretrpana poslom. Gle, moram ići. Kasnije ćemo razgovarati, dobro?”

“Olivia?”

“Vidimo s

Ima li još što?”

Preko lica kao da mu je pala sjena. “Eldon?”

“Da”, reče on. “Ima.”

“Ne sviđa mi se način na koji si to rekao.”

“Ni meni se ne sviđa to što ti moram reći, vjeruj mi. Ali čini mi se da ju počinitelj nije samo zadavio.”

“Kako to misliš?”

“Znaš li išta o aparatima za omamljivanje strujom?”

“Pomalo.”

“Mislim da su se koristili njime...” on proguta slinu. “U njoj.”

“Kada kažeš 'u njoj', misliš...”

“Mislim točno onako kako zamišljaš”, reče on prekidajući je. “Hej, i ja sam išao u katoličku školu, dobro?”

“Ima li tragova opeklina?”

“Blijedih. Ali ako znaš što radiš... a pogotovo u tako osjetljivom području... doista ih i ne bi trebalo biti. Ako ti to ikako pomaže, radi se o aparatu s jednim šiljkom. Većina aparata, poput onih što ih koristi policija, ima dva šiljka. Još uvijek nisu gotovi svi nalazi, ali mislim da je umrla u mukama.”

Loren zatvori oči.

“Hej, Mrvice.”

“Što je?”

“Učini mi uslugu”, reče Eldon. “Ulovi tog kučkinog sina.”

Automobil je iznajmio izvjesni Charles Talley. Poznaješ li ga?”

“Ne.”

“Mislila sam da će ti to ime nešto značiti.”

“Ništa mi ne znači.”

“Želiš li da provjerim tog tipa, Talleyja?”

“Da.”

“Nazvat ću te.”

Ona prekine vezu. Matt je upravo spuštao mobitel s uha kad primijeti onaj isti policijski automobil kako skreće u ulicu. Policajac u odori koji je bio s Lanceom ga odmjeri. Matt mu uzvrati istom mjerom i osjeti kako su mu se obrazi zažarili.