Nevini

To je sve što njemu predstavlja ta mlada žena. Seks. Rasterećenje. Fizičku potrebu.”

“Zar vam to ne smeta?”

“Ne radi se o meni.” Matt ne reče ništa.

“Kada malo razmisliš o tome, vrlo je jednostavno: Clarku je potrebno nešto što meni uopće nije u interesu da mu pružim. Stoga to pokušava pronaći na drugome mjestu.” Sonya primijeti izraz njegova lica. Ona uzdahne i stavi ruke na bedra. “Dat ću ti primjer. Da Clark recimo voli poker, a ja ga ne želim igrati...”

“Ma dajte, Sonya, to nije isto.”

“Nije li?”

“Seks i poker?”

“Dobro, u redu, ostanimo kod tjelesnih ugoda. Profesionalna masaža. Svakoga tjedna Clarka u klubu masira maser po imenu Gary...”

“Ni to nije isto.”

“Ali zar ne vidiš? Isto je. Seks s tom djevojkom nema veze s prisnošću. To je samo fizički čin, poput masaže leđa ili rukovanja. Zašto bi mi onda to trebalo smetati?”

Sonya ga pogleda očekujući njegov odgovor.

“Ja se s time ne bih složio”, reče Matt.

Na njezinim je usnama bio blagi osmijeh. Sonya je voljela intelektualne igrice. Voljela je izazov. Pitao se misli li ona doista to što govori ili ga samo iskušava.

“I, što ćeš poduzeti?” upita ona. “Olivia se sutra vraća kući.”

“Misliš li da ćeš moći pričekati do tada?”

“Pokušat ću.”

Nije skidala pogled s njega. “Što?” upita on.

“Ne možemo pobjeći od te teme, zar ne? Mislila sam...” Ona zastane. “Što ste mislili?”

Pogledi im se sretnu. “Znam da je to grozan klišej, ali sve mi se činilo poput noćne more. Vijesti o Stephenu. Suđenje. Stalno sam čekala da se probudim i saznam kako se radi o okrutnoj šali i da je sve u redu.”

I on se jednako osjećao. Kao da je zarobljen u lošemu snu čekao da dođe do vrhunca radnje u Skrivenoj kameri kada će se pojaviti Stephen neozlijeđen i nasmijan.

“Ali sad se sve u životu čini obrnutim, nije li tako, Matt?”

On kimne.

“Umjesto da vjeruješ kako je sve loše što ti se događa noćna mora iz koje ćeš se probuditi,” nastavi ona, “ti misliš kako je dobro samo privid. A to je upravo učinio poziv koji si primio. Probudio te iz dobrog sna.”

On nije mogao govoriti.

“Znam da se nikada neću moći pomiriti s onim što se dogodilo”, reče Sonya McGrath. “To je jednostavno nemoguće. Ali mislila sam... nadala sam se da bi ti možda mogao.”

Matt je čekao da ona još nešto kaže, ali ona nije. Iznenada je ustala kao da je previše rekla.

Zajedno su se uputili prema izlazu. Sonya ga poljubi u obraz i njihov je zagrljaj ovoga puta trajao dulje nego obično.

Toj je ženi, Sonyji McGrath, govorio stvari koje se nije usudio nikome reći. Nikad joj nije lagao, nikad nije izmišljao ili uljepšavao stvari.

Kada je završio, Sonya ga upita: “Misliš li da Olivia ima ljubavnika?”

“Dokazi su prilično jasni.”

“Ali?”

“Ali naučio sam da dokazi rijetko objašnjavaju cjelokupnu situaciju.” Sonya kimne. “Trebao bi je ponovno nazvati”, reče ona.

“Već jesam.” ,

“Pokušaj je nazvati u hotel.”

“Jesam.”

“Nije je bilo?”

“Čak nije ni prijavljena.”

“U Bostonu postoje dva Ritz-Carltona.”

“Nazvao sam oba.”

“Ah.” Ona se nasloni i stavi ruku na bradu. “I tako, sad znaš da ti Olivia nešto taji.”

“Da.”

Sonya se zamisli. Nikad nije upoznala Oliviju, ali je znala o Mattovu odnosu s njom više od bilo koga. Izgledala je zabrinuto. “Što je?” upita on. “Samo pokušavam naći uvjerljivi razlog za njezino ponašanje.”

“I?”

“Nisam ništa smislila.” Ona slegne ramenima i otpije gutljaj kave. “Tvoja veza s Olivijom mi se uvijek činila neobičnom.”

“Zašto?”

“Zato što ste se ponovno našli deset godina nakon što ste zajedno proveli noć.”

“Da, proveli smo zajedno noć, ali nije bilo seksa.”

“Možda je u tome stvar.”

“Ne shvaćam vas.”

“Da je bilo seksa, možda bi nestalo čarolije. Ljudi tvrde kako je vođenje ljubavi najintimnija stvar na svijetu. U zbilji je najvjerojatnije suprotno.” On je čekao.

“Kakva neobična slučajnost.”

“Zašto?”

“Clark ima ljubavnicu.”

Matt je nije pitao je li sigurna i kako je saznala. Jednostavno reče: “Žao mi je.”

“Nije ono što misliš.” On je šutio.

“Nema veze s onim što se dogodilo našemu sinu.” Matt pokuša kimnuti. “Volimo krivnju za sve naše probleme svaljivati na Stephenovu smrt. On je postao naša život nije pošten izlika. Ali razlog za Clarkov preljub puno je jednostavniji.”

“A to je?”

“Napaljen je.”

Ona se nasmiješi. On joj pokuša uzvratiti.

“Oh, jesam li spomenula da je mlada? Djevojka s kojom Clark spava.”

“Ne.”

“Trideset i dvije su joj godine. Imamo kćer njezinih godina.”

“Žao mi je”, ponovi Matt.

“Ne mora ti biti žao. To je obrnuta strana onoga o čemu smo maloprije govorili. O intimnosti i seksu.”

“Kako to mislite?”

“Istina je da mene, poput mnogih žena mojih godina, seks pretjerano ne zanima. Znam, Cosmo i slični tvrde suprotno, one gluposti o tome kako muškarci dosežu seksualni vrhunac s devetnaest godina, a žene u tridesetima. Ali u stvarnosti muškarcima uvijek treba seks i točka. Za mene seks više nema nikakve veze s intimnošću

Sljedećeg je dana ponovno nazvala. “Želim ti ispričati o mojemu sinu”, rekla je bez uvoda.

I to je učinila.

Matt je sada o Stephenu McGrathu znao više negoli je doista želio znati. Za njega on više nije bio tek mladić koji se umiješao u tučnjavu, kamen na pruzi zbog kojega je život Matta Huntera sletio s tračnica. McGrath je imao dvije mlađe sestre koje su ga obožavale. Volio je svirati gitaru. Bio je pomalo hipi. To je, rekla je Sonya sa smiješkom, naslijedio od majke. Bio je dobar slušač, tako su barem govorili njegovi prijatelji. Kada su imali kakav problem, obraćali su se Stephenu. On nikada nije imao potrebu biti u centru pažnje. Bio je zadovoljan da se drži postrance. Smijao se tuđim šalama. Samo je jedanput u životu upao u nevolju - kada ga je policija uhvatila kako sa srednjoškolskim prijateljima pije iza školske zgrade - ali nikada nije sudjelovao u tučnjavama, čak ni kao dijete, činilo se kao da se smrtno plaši fizičkog nasilja.

Tijekom tog telefonskog razgovora Sonya ga je upitala: “Znaš li da Stephen nije poznavao nijednog od tih mladića koji su sudjelovali u tučnjavi?”

“Znam.”

Ona je tada počela plakati. “Pa zašto se onda umiješao?”

“Ne znam.”

Prvi su se put sreli upravo tu u muzeju Newarka prije tri godine. Popili su kavu i jedva progovorili koju riječ. Nekoliko mjeseci kasnije ostali su na objedu. I tako im je ušlo u naviku da se svakog drugog četvrtka ujutro nalaze ispred Hoppera. Još se nije dogodilo da ijedno od njih propusti sastanak.

Isprva nisu nikome rekli. Sonyjin muž i kćeri nikada ne bi shvatili. Ni oni sami nisu shvaćali.

Matt nije mogao objasniti zašto su mu ti sastanci toliko važni. Većina bi zaključila kako to radi uglavnom iz osjećaja krivnje, zbog nje, da se iskupi ili Bog zna zašto. Ali uopće se nije radilo o tome.

Ta dva sata - toliko su trajali njihovi sastanci - Matt se osjećao neobično slobodnim jer je dopuštao da na površinu iziđe sva njegova bol, svi osjećaji. On nije znao što ona ima od tih sastanaka, ali pretpostavljao je da se radi o nečemu sličnom. Razgovarali su o toj noći.

Razgovarali su o svojim životima. Razgovarali su o svojim nesigurnim koracima, osjećaju kako bi tlo svakoga časa moglo pod njima popustiti. Sonya mu nikada nije rekla: “Opraštam ti.”

Nikada nije rekla da nije on kriv, da je to bila nesreća, da je odslužio svoju kaznu.