Kula od karata

Jesi ljut?“

„Izvan sebe“, rekao je suho.

„Žao mi je. Jednostavno nisam mogla odbiti ponudu. Ali grozno se osjećam, kao da ostavljam Millennium u govnima u jako teškom trenutku.“

„Ja vjerojatno nisam prava osoba da te kritiziram što napuštaš brod. Prije dvije godine i ja sam otišao i ostavio tebe u govnima u situaciji koja je bila puno gadnija od ove danas.“

„Ali to nema veze jedno s drugim. Ti si uzeo odmor. Ja napuštam novine zauvijek i to sam ti zatajila. Stvarno mi je žao.“

Mikael neko vrijeme nije ništa rekao. A onda se blijedo nasmiješio.

„Kad je vrijeme, vrijeme je. A woman’s gotta do whatawoman’s gotta do i sva ta sranja.“

Erika se nasmiješila. To su bile njene riječi kad se preselio u Hedeby. Ispružio je ruku i prijateljski joj promrsio kosu.

„Da želiš prestati raditi u ovoj ludnici, to mi je sasvim jasno, ali da želiš biti šefica najuštogljenijih muških dnevnih novina u Švedskoj, za to će mi još trebati vremena da mi se slegne.“

„Tamo radi dosta žena.“

„Daj, molim te. Pogledaj uvodnik. Tamo je još uvijek srednji vijek. Mora da si totalni mazohist. Jesi za kavu?“ Erika se uspravila.

„Moram znati što se noćas dogodilo u Goteborgu.“

„Upravo pišem priču“, rekao je Mikael.

„Ali kad je objavimo, izbit če rat.“

„Ne mi. Vi.“

„Znam. Objavit ćemo je kad počne suđenje. Pretpostavljam da ti ne namjeravaš uzeti priču sa sobom u SMP. Ali htio bih da napišeš nešto o Zalachenku prije nego što prestaneš raditi u Millenniumu.’

„Micke, ja…“

„Posljednji uvodnik. Možeš ga napisati kad budeš imala volje. Ionako vjerojatno neće biti objavljen prije suđenja, kad god da ono bude.“

„Možda to nije dobra ideja. O čemu bih trebala pisati?“

„O moralu“, rekao je Mikael Blomkvist.

„I o tome da je jedan od naših suradnika ubijen zato što država prije petnaest godina nije radila svoj posao.“

Anita Kaspersson je došla u Segloru u tri i deset ujutro, pokucala na vrata jedne kuće i prestrašila obitelj s djecom. Bila je bosa, promrzla, ruke su joj bile vezane na leđima. Sada se nalazi u bolnici u Borisu, muž je došao po nju.“

„Vrag me odnio. Mislim da smo svi pretpostavili da više nije živa.“

„Ponekad se čovjek iznenadi.“

„Pozitivno iznenadi.“

„A sada je vrijeme za loše vijesti. Zamjenica načelnika policije Spangberg ovdje je od pet sati ujutro. Naređuje ti da se hitno probudiš i odeš u Boris ispitati Kaspersson.“

S obzirom na to da je bila subota ujutro, Mikael je pretpostavio da će redakcija Millennium s biti prazna. Dok je vlak prelazio most Arsta, nazvao je Christera Malma i upitao što je povod njegovu SMSu.

„Jesi doručkovao?“ upitao je Christer Malm.

„U vlaku.“

„OK. Dođi do mene da ti napravim pošteniji doručak.“

„O čemu se radi?“

„Reći ću ti kad dođeš.“ Mikael je podzemnom otišao do Medborgarplatsena, a onda pješice do Allhelgonagatana. Christerov dečko Arnold Magnusson otvorio je vrata. Koliko god pokušavao, Mikael se nikada kad bi ga vidio nije mogao osloboditi osjećaja da gleda neki reklamni plakat. Arnold Magnusson započeo je karijeru kao kazališni glumac i bio jedan od najtraženijih glumaca u Švedskoj. Uvijek bi se sav zbunio kad bi ga sreo. Mikaela obično nisu impresionirali slavni, ali Arnold Magnusson izgledao je tako karakteristično i bio toliko povezan s određenim ulogama u filmovima i na televiziji, pogotovo s ulogom koleričnog ali pravednog policijskog inspektora Gunnara Friška u beskrajno popularnoj televizijskoj seriji, da bi Mikael nekako uvijek očekivao da će se i ponašati kao Gunnar Frisk.

„Ej, bok, Micke“, rekao je Arnold.

„Bok“, rekao je Mikael.

„U kuhinji je“, rekao je Arnold i pustio ga u stan.

Christer Malm ponudio ga je još vrućim vaflima s pekmezom i vrućom kavom. Mikaelu je slina krenula na usta i prije nego što je stigao sjesti i baciti se na hranu. Christer ga je upitao što se dogodilo u Gossebergi. Mikael mu je ukratko ispričao. Upravo je jeo treći vafl kad se sjetio pitati što se događa.

„Došlo je do malog problema u Millennium u dok si ti bio u Goteborgu“, rekao je. Mikael je podigao obrve.

„Kakvog?“

„Ništa ozbiljno. Erika je postala glavna urednica Svenska Morgon Postena. Jučer joj je bio zadnji radni dan u Millenniumu.

„Što se dogodilo sa Zalachenkom?“

„S kim?“

„Starim. Je 1’ živ?“

„Misliš na Karla Axela Bodina.“

„Ne. Mislim na Alexandera Zalachenka. To je njegovo pravo ime.“

„Ne znam ništa o tome. Ali jedan je stariji muškarac primljen u bolnicu istovremeno kad i ti, s velikim ozljedama, ali izvan životne opasnosti.“

Lisbeth se odmah snuždila. Odvagnula je doktoričine riječi.

„Gdje je?“

„U sobi do tvoje. Ali nemoj sada razmišljati o njemu. Samo se koncentriraj na to da brzo ozdraviš.“

Lisbeth je zatvorila oči. Na trenutak se zapitala bi li mogla ustati iz kreveta, pronaći upotrebljivo oružje i završiti ono što je počela. A onda je odustala od toga. Jedva da je uspijevala držati oči otvorene. Drugim riječima, nije joj uspjelo ubiti Zalachenka. Ponovno će se izvući.