Nakon nekoliko informativnih pitanja o poeziji i romanima, usmerio je razgovor na pojam empatije, koja je po njegovom mišljenju činila srž i najvredniji aspekt književnosti. Bio sam sklon da se u tome, s punim poštovanjem, složim s njim, i smatrao sam da mogu dodati da je taj pojam u složenom i izuzetno fragmentisanom društvu, koje sve više odlikuju individualizam i apsolutizacija ličnog interesa, ređi i vredniji nego ikad.
Pitao me je smatram li da individualizam predstavlja pretnju po društvenu koheziju i da li bi se moralo težiti obnovi nažalost prevaziđenog osećaja zajedništva. Odgovorio sam mu da se emancipacija pojedinca može smatrati sinonimom slobode i da nostalgija za starim grupnim vezama, kao što su porodica i nacionalna država, za cilj ima potiranje tih stečenih sloboda. Naglašavanje značaja zajednice klasičan je sastojak retoričkog repertoara svakog diktatora. Individualne slobode, što se mene tiče, nisu problem već postignuće modernog zapadnog društva, dok se stvarni problem može lokalizovati u esencijalnim vrednostima – nepravedno predstavljenim kao sloboda – svetske religije neoliberalizma, koji sebičnost smatra vrlinom, a altruizam slabošću.