Meša Selimović

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji.

Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem.

Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo,

ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.

Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon

Smrt je propadanje tvari, a ne duše.[

li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi.

Mala draškanja, sitna podilaženja sujeti djeluju odmah, kao aspirin, jer su pipci samoljublja na samoj površini, spremni na svaki doticaj. I toliko smo prirodno sebeljubivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi. Čak i ljudi pametni, kao ti i ja – sigurno ne misliš da nismo pametni – uletjećemo u tu zamku koju nam sprema naša priroda. Priznaj da se nisi pobunio ni na ovu drugu pohvalu, iako sam te upozorio, jer je servirana u drukčijem obliku