Vladika Grigorije

Оvo ti kažem zbog toga što znam na šta te upozoravam – nastavi blago – nije udobnost samo to da ti bude spolja udobno, da imaš dovoljno novca za svoje potrebe i da živiš onako kako hoćeš. Udobnost je izvjesnost. Nemoj se predavati izvjesnosti. U svemu što činiš, uvijek malo odstupi od onoga što ti je bila namjera. Nađi snage da tako učiniš, da ostaviš prostora za neočekivano. Nemoj pokušavati da kontrolišeš život, nego sebe…

S tog praga skromne i nevelike kuće, koju je sagradio pokojni otac, pružao se pogled koji se nerijetko i danas, kada sklopim oči, otvara preda mnom. Kao dijete nisam shvatao značaj i važnost tog pogleda. Čini mi se da tek sada mogu pojmiti sva njegova značenja i punoću smisla. Ne bih umio reći da li je bio ljepši u jesen, kada se zlato i crven probiju kroz guste planinske šume i opustjele livade, ili u zimu, kada se teški snjegovi spuste na strme padine odijevajući ih u tišinu. S tog praga sam volio da posmatram buđenje proljeća i slušam melodiju brojnih potoka koji su strujali kroz planinske uvale i strane, ili da u ljetnim noćima osluškujem cvrčke i zrikavce sakrivene mrakom. Svakog jutra, u bilo koje godišnje doba, čim bih otvorio oči, ugledao bih čudesne prizore i čuo najneobičnije zvuke. U njima, u sjećanju, i danas čuvam uspomenu na svoje djetinjstvo.

Cijelog me je prožimala Andrićeva misao koju sam pročitao nekoliko dana ranije. Najveća planina koju čovek mora preći je prag njegove kuće, odzvanjale su mi u ušima Andrićeve riječi.