Sidney Sheldon

Pol Martin je ozbiljno shvatio svoje bračne zavete. Na primer, nikada nije ni pomišljao na to da osramoti svoju ženu tako što bi je odveo u isti restoran u koji je vodio i ljubavnicu. Njegov brak je bio jedan deo njegovog života, a njegove veze drugi. Svi Polovi prijatelji imali su ljubavnice. Bio je to deo opšte prihvaćenog načina života. Martinu je jedino smetalo kada bi video starca koji izlazi s mladim devojkama. To nije bilo dostojanstveno, a Polu Martinu je dostojanstvo bilo veoma važno. Čvrsto je odlučio da će, kada napuni šezdeset godina, prestati s ljubavnicama. I na šezdeseti rođendan, pre dve godine, prestao je. Nina, njegova supruga, bila mu je dobar saputnik. To je bilo dovoljno. Dostojanstveno.

Nazvao je Marianne iz telefonske govornice na aerodromu.

– Želim te vidjeti.

– Dobro. – Nije oklijevala.

Tony nije mogao istjerati Marianne Hoffman iz svojih misli. Dugo je bio sam, ali ne i usamljen. A bez Marianne bio je usamljen; kao da mu je nedostajao dio vlastitog tijela. Uz nju je osjećao toplinu, veličanje života, a mračne, ružne sjene što su ga progonile tada su nestajale. Bojao se dopustiti

da Marianne ode, jer bio bi izgubljen. Trebao ju je kao nikad nikoga u svom životu.

Brak je bio uspješan od samog početka. Marianne je ispunila prazninu u Tonyju i svi su počeli primjećivati promjene u njemu. Naročito Kate.

Marianne je pratila Tonyja na njegovim službenim putovanjima. Igrali su se zajedno, smijali i uživali jedno u drugom. Dobro sam učinila svom sinu, mislila je Kate promatrajući ih.

Marianne je uspjela zacijeliti rane između Tonyja i njegove majke.

Te je večeri Leslie unijela prvu bilješku u svoj novi dnevnik.

Dragi Dnevniče: Jutros sam upoznala čovjeka za kojega ću se udati.

Zadnja bilješka u dnevniku Leslie Stewart je glasila: Dragi Dnevniče: Vjenčanje je bilo prekrasno. Oliverova žena je vrlo lijepa.

Imala je na sebi ljupku bijelu vjenčanicu od čipke i satena, uskoga gornjega dijela, i bolero jaknu. Oliver je izgledao ljepši no ikad. Djelovao je vrlo sretno. Drago mi je.

Zato jer ću ga, prije no što s njim završim, natjerati da požali što se rodio.

Moram te imati, neka mi bog oprosti, moja mala, nikada ti nisam reko koliko te volim, volim, volim...“

Pol Martin nije mogao da prestane da misli na Laru. Znao je da bi lako mogao Ja se zaljubi u nju. Bila je nekako ranjiva, nedužna, a u isto vreme divlje senzualna. Znao je da bi bilo najpametnije da prestanu da se viđaju, ali nije mogao da se obuzda. Ono što ga je privlačilo njoj bilo je snažnije od njegove volje.

Kada hoćeš nešto da sakriješ“, savetovao joj je Pol Martin, „uvek to radi na otvorenom. Tada niko neće pomisliti da činiš nešto loše.“

Filipu je bilo teško da skine pogled s Lare. Shvatio je da mu je neobično drago što je ovde. Uvek je bio okružen prekrasnim ženama, ali nijedna od njih nije bila nalik na Laru. Bila je snažna, ali ipak ženstvena i potpuno neopterećena svojom lepotom.

Tišinu u sobi prekinuo je iznenadni udar groma. Polako su sivi oblaci na nebu širili svoje zavese, sve šire i šire, i počela je da pada blaga kiša. Počela je tiho i nežno, čulno milujući topli vazduh, oblizujući zidove kuća, milujući meku travu, ljubeći tamne uglove noći. Bila je to vruća kiša, obesna i putena, klizala je polako, polako, a zatim počela da ubrzava tempo, preobražavajući se u snažnu oluju, divlju i zahtevnu, raskalašno udarajući divlji ritam, ponirući u dubinu sve brže i brže, dok konačno nije eksplodirala u tutnjavu groma. Iznenada, brzo kao što je počela, prestala je.