Elena Ferrante

ao uvijek u takvim prilikama, pomislila sam: sad kad ne mora biti otac svakoga dana, odličan je otac, čak ga i Imma obožava; možda s muškarcima ne može drugačije: malo s njima živiš, dobijete djecu, a onda zbogom. Ako su površni poput Nina, otići će ne osjećajući nikakvu obavezu; ako su ozbiljni poput Pietra, ispunit će svaku svoju dužnost, a prema potrebi dat će sve od sebe.

Lila je Pinucciinu odsutnost opravdala s nekoliko riječi: ima posla, otputovala je s mužem. I Nino i Bruno nisu pokazali ni najmanje žaljenje, a to me uznemirilo. Kako netko može tako nestati ne ostavivši prazninu?

Svakog bih si dana rekla: takva sam, kakva sam i nema mi druge nego prihvatiti se, takva sam se rodila, u ovome gradu, s ovim dijalektom, bez novaca; dat ću što mogu dati, uzeti što mogu uzeti, podnijeti što treba podnijeti.

Uvijek će me biti strah: strah da ću izgovoriti pogrešnu rečenicu, da ću upotrijebiti pretjeran ton, da sam neprikladno odjevena, da ću pokazati kukavne osjećaje, da nemam zanimljivih misli.

Kakva bi šteta bila, rekla sam, upropastiti našu priču ostavljajući previše prostora negativnim osjećajima: negativni osjećaji neizbježni su, ali važno ih je obuzdati.

Kao uvijek u takvim prilikama, pomislila sam: sad kad ne mora biti otac svakoga dana, odličan je otac, čak ga i Imma obožava; možda s muškarcima ne može drugačije: malo s njima živiš, dobijete djecu, a onda zbogom. Ako su površni poput Nina, otići će ne osjećajući nikakvu obavezu; ako su ozbiljni poput Pietra, ispunit će svaku svoju dužnost, a prema potrebi dat će sve od sebe.

Smišljala sam što da mu kažem a da mu se svidi, riskirala riječima: “Kad si slabo upućen u probleme i prekasno dođeš do rješenja, normalno da izbiju neredi. No nije kriv onaj tko se pobuni, kriv je onaj tko ne zna

vladati.” Zadivljeno me pogledao, rekao: “Točno to i ja mislim.”

Pogledala sam je s divljenjem. Vozi automobil, živi u Milanu, predaje na fakultetu, parira ocu bez gorčine. A ja?

Plaši me i sama pomisao da otvorim usta, a istovremeno me ponižava vlastita šutnja.

Šapnula mi je: Nino čeka vani, obavijestila sam ga. Bilo mi je drago to čuti, no još sam se više obradovala shvativši da odjednom više nisam ogorčena. Porodivši se, rasteretila sam se i gorčine koja me obuzela u posljednjem mjesecu trudnoće i bilo mi je drago zbog toga, osjećala sam da sam ponovo u stanju blagonaklono minimizirati probleme.

Svaki intenzivan odnos među ljudskim bićima pun je zamki, a ako želiš da potraje, moraš ih naučiti izbjegavati. Učinila sam to i u toj prilici te mi se na kraju učinilo da sam samo naletjela na tko zna koji po redu dokaz da je naše prijateljstvo tako predivno i mračno, da je Lilina patnja bila toliko dugotrajna i komplicirana, da je još prisutna i da će zauvijek biti prisutna.