Književna radionica Rašić

Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo.

Vjerojatno zauvijek, jer sve što je došlo poslije... Meni je i sada život podnošljiv samo zato što znam da sam bila tamo. Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali upravo zbog toga odustaju.

Kao ono kad u ludnici ustvrdiš da si zdrav pa to služi samo kao dokaz da još ne možeš kući.

Kaže, raspale se dvije slike u njegovoj glavi. Slika mjesta odakle je pošao. I slika mjesta kamo je krenuo. Čovjek nije izgubljen kada ima barem jednu, kaže.

Zaboravili ljudi da se četrdeset godina za mene nije čulo osim po dobrom ili po nebitnom. A takvima se ovdje inače sve oprašta - dobrima i nebitnima. I onima koji nisu imali izbora.

Jesi osjetila nekad ono čudno olakšanje kada dođe do provale nasilja? Jesi? Mislim da znam što je to. Tada dobijemo dopuštenje da malo prestanemo kočiti, da se odmorimo. Možda povjerujemo i da će se nasiljem pročistiti nešto. I tada se prelije, kao u Sabolščaku.

Nakon toga sam iz dana u dan imao sve manje susjeda, a sve više savjetnika.

Odjednom sam bio prije svega Kurd. To je značilo da sam u nevolji.

takvima se ovdje inače sve oprašta - dobrima i nebitnima. I onima koji nisu imali izbora.

dovoljno mjesta da me sustigne ono čega sam se najviše želio riješiti. Mene je sustizao, tada to još nisam znao, jedan moj davni bijeg.