Tanja Stupar Trifunović

. U tim trenucima s Jelenom i njenim knjigama pojavljivao se odmak i mir u koji sam se mogla

A dotad mora biti strpljiva i čekati. Život koji je bio čekanje bio je ispunjen njenom vjerom u mogućnost čuda i izbavljenja, njenim bezrezervnim i ničim neopravdanim povjerenjem u svijet koji će biti bolji samo ako još malo istrpi ovog lošeg svijeta.

Pokušavam upamtiti da sa sobom nosim samo sitne stvari i početke. Kuće su nepraktične. Planiram budućnost bez njih, bez gubitaka, punu novih početaka. U toj računici već gubim djetinjstvo, ali to još ne znam.

Naša stvarnost je sva u pretpostavkama i nagađanjima, odavno ima iskrivljene konture i mi se oblikujemo prema tim krivinama i tješimo da smo još normalni, da smo još ljudi.

Još sam mlada i riječi i vrijeme za mene imaju težinu i neograničenost u trajanju. Još ne znam da je ljudsko zauvijek krhko, prolazno i sklono habanju.

Život je zujio i vrpoljio se. Drugačiji, ali ipak život. Priroda je bila gladna, jela je čitava prostranstva

Selom je hodala vojska. U kući su nam rekli da se držimo podalje od njih jer vojsci nije vjerovati, jer vojska ima puške i velike crne čizme i kape i kuću negdje ima vojska, ali ta kuća je daleko, a mi smo blizu, a vojsci, svakoj vojci, može svašta pasti na pamet, jer vojska ne služi za igru i djeca ne treba da budu blizu vojske

Niko nije sam. Niko nema vremena da razmišlja šta je bilo ili šta će biti. Držimo se skupa. Samo da ovo preživimo.

Zauvijek smo ostali u selu, mjereno dječjom mjerom vremena, a zauvijek u ratu i u djetinjstvu traje predugo

u poznatom seoskom svijetu iz kojeg je Milena kao kopile svoje majke i nesreća svoje babe već bila prognana i kojim je hodala s nešto nižim statusom od seoskih ludaka