Slučaj

Put iz straha vodi kroz strah.

- Gospođo Conrads! Pa nije moguće!

- Lijepo je vidjeti te, Charlotta. Htjela sam samo brzo uzeti psa.

Bukowski se pojavio kao na zapovijed, ali nije skakao po meni, što mu

je inače običaj, nego je prvo uvrijeđeno zastao.

- Mislim da se i on čudi što vas vidi izvan vaše kuće - reče Charlotta. Ja sam čučnula da mi može onjušiti košulju. On to i učini, premda isprva stidljivo. Onda zamahne repom i počne mi izdašno lizati ruke.

Misli mi se vraćaju u sadašnjost. Ima toliko toga što moram obaviti.

Prvo ću otići svojim roditeljima, da vidim kako su probavili novosti. Onda moram još jedanput na policiju, pa onda svom odvjetniku i tako dalje. Preda mnom je mnogo posla, ali znam da ću sve to uspjeti obaviti. U meni se nešto pomaknulo. Osjećam se snažnom. Živom.

Polagano, veoma polagano vani stiže proljeće. Priroda se budi kao da i ona osjeća da će uskoro započeti nešto novo. Posvuda buja život, sve se proteže i isteže.

Mislim na Anu. Ne na anđeosku Anu, što sam je tijekom posljednjih godina stvorila u glavi, a potom i u knjizi. Na pravu Anu, s kojom sam se svađala i ponovno mirila, na Anu koju sam voljela.

Mislim na Lenzena, koji je mrtav i ja ga više ne mogu pitati zašto je u Aninu stanu bilo cvijeća. Je li joj ga on poklonio? Je li ipak voljela njegovo rezano cvijeće?

Mislim na Julijana.

Kobeljam se iz kreveta, tuširam i oblačim. Zovem poslugu i naručujem zajutrak. Hranim Bukowskog. Preslušavam pretinac za glasovne poruke, koji je toliko krcat da će se rasprsnuti. Zalijevam orhideju koju mi je Charlotta vratila. Još malo i pupoljci će joj se otvoriti. Sastavljam popis stvari koje moram obaviti. Jedem. Nazivam nakladničku kuću i odvjetnika. Malo i plačem. Brišem nos. Dogovaram posjet kod roditelja.

Napuštam hotelsku sobu i silazim dizalom. Prolazim kroz predvorje u smjeru izlaza, gdje se otvaraju automatska vrata.

Moje ime je Linda Conrads. Ja sam spisateljica. Trideset i osam mi je godina. Slobodna sam. Stojim na pragu.

Preda mnom se prostire svijet.

ZVRNDANJE TELEFONA prenulo me je iz sna bez snova i u prvom trenutku onako bunovna ne znam ni gdje sam. Onda prepoznajem hotelsku sobu, što sam je unajmila - isprva na neodređeno vrijeme, dok ne sredim sve poslove i dogovorim se sama sa sobom gdje bih ubuduće voljela živjeti. Bukowski me pospano promatra jednim otvorenim okom.

Instinktivno pokušavam napipati mobilni telefon, ne pronalazim ga, ali onda se prisjećam da se još uvijek nalazi negdje na policiji, shvaćam da je zvonio fiksni telefon i javljam se.

- Pa tebe je teže dobiti nego papu - predbacuje mi Norbert. - Je li ti jasno da ti danas izlaze »Sestre po krvi«, madam?

- Naravno - lažem.

Zapravo ni sekunde nisam mislila na to.

- Daj mi reci, ne razumijem sve to, zar si zaista odustala od isposničkog života? Izašla si?

Dolazi mi da se nasmijem. Norbert nema pojma što se sve dogodilo od našeg posljednjeg susreta u mojoj kući.

- Izašla sam - kažem.

- Merde! - viče Norbert. - To ti ne vjerujem! Zajebavaš me!

- Ispričat ću ti sve u miru, okej ? - kažem. - Ali ne danas.

- Pa to nije moguće - kaže Norbert. A onda ponavlja: - Pa to nije moguće.

Naposljetku se umiruje.

- Nikad nismo razgovarali o tvojoj knjizi - kaže.

Sad tek primjećujem koliko mi je Norbert nedostajao.

Potiskujem potrebu da ga pitam kako mu se svidjela, jer znam da bi sad volio čuti upravo to pitanje, a ja bih ga rado malo ljutila. Dvije-tri sekunde zajedno šutimo.

- Tebe očito nimalo nije briga što tvoj nakladnik, koji se od pamtivijeka ubija zbog tebe, misli o tvom romanu - kaže napokon Norbert - ali ja ću ti to svejedno reći.

Potiskujem smijeh.

- Hajde, pucaj - odgovaram.

- Zajebala si me. To nije triler, nego kao triler kamuflirana ljubavna priča.

Na trenutak ostajem bez riječi.

- Uzgred, mediji mrze tvoju knjigu. Ali meni se začudo sviđa. Možda starim. No, mislio sam da ti to moram reći. Iako tebe to, naravno, ni najmanje ne zanima.

Sad se ipak smijem.

- Hvala ti, Norbert.

Čujem ga kako uzdiše, napola zabavljen, napola oneraspoložen, a onda bez riječi prekida razgovor.

Uspravljam se u postelji. Podne je. Dugo sam spavala. Bukowski, koji je drijemao pokraj mene, gleda me s nepovjerenjem, kao da se boji da ću ga, ne bude li neprestance motrio na mene, ponovno ostaviti na cjedilu.

Bez brige, prijatelju.

Na pamet mi pada Charlottino lice i tjera me - po drugi put danas - na glasan smijeh. Pozvonila sam kod nje, da uzmem Bukowskog.

Jedne večeri iznenada se pojavio ispred njezinih vrata. Samo tako.

Zamolila ga je da uđe, natočila je vino, on ju je pitao kako je, a ona je odgovorila da je okej. Da će biti dobro. Da ne želi kukati. Sjedili su na njezinom kauču, Jonas na jednom kraju, a Sofija na drugom. Između njih Sofijin psić, usijane glave i zaigran. Smijali su se i pili i Sofija uspije na nekoliko trenutaka zaboraviti Brittu i sjenu. Umorivši se od igre, psić je u nekom trenutku sav izmučen zadrijemao. Sofija ustane okrenuti gramofonsku ploču koju su slušali. Kad je pjenušava, elektronička glazba ponovno zasvirala, a Sofija opet sjela na svoje mjesto, stade pogledom istraživati Jonasa. Taj je upravo pio svoje drugo piće.

- Zašto to radimo? - upita Sofija.

- Što?

Sofija osjeti kako ju je okrznuo pogled iz Jonasovih lijepih, posebnih očiju.

- Pa ovo sad! Neprestance tražimo blizinu drugoga, iako si ti još uvijek oženjen, a ja tek raskinula zaruke i emocionalno sam sasvim iscrpljena... - tu zastane i prođe si rukom kroz kosu. - Zašto to radimo? Zašto se pretvaraš da me ne možeš nazvati, nego mi sve moraš reći osobno? Zašto ja noću sjedim na tvojim stubama, zašto ti noću stojiš pred mojim vratima? Nije li

nerazumno da se odmah želimo baciti u nešto novo?

- Da, sasvim - reče Jonas.

- Ali ako to znamo... - odgovori Sofija. - Zašto onda umjetno produžavamo bol i čežnju?

Jonas se lagano nasmiješi i na njegovoj bradi nakratko se pojavi rupica.

- Zato što su nam bol i čežnja potrebni. Jer se samo tako osjećamo živima - reče.

Nekoliko trenutaka samo su se šutke gledali.

- Bit će bolje da sad odem - reče Jonas i ustane.

- Da.

Sofija također ustane.

- Onda...

Pogledi im se susretoše. Bilo je tu samo malo nećkanja, a onda to jednostavno učiniše. Prevladali su distancu koja ih je dijelila, pronašli se, on ju je držao u naručju i prelazio joj rukom preko kose, sasvim oprezno, kao da miluje divlju zvijer koja se tek počela pripitomljavati i sve što je uslijedilo bijaše lijepo i tamno i zbunjujuće i purpurno.

Njegovo zabrinuto lice. Oči različitih boja u tami. Julijan.

- Bože, Linda - kaže. - Jesi li ozlijeđena?

- On je tu - sikćem. - Lenzen. Ubojica moje sestre. Naoružan je.

- Ostani ovdje - kaže Julijan. - Budi sasvim mirna.

U tom trenutku iza ugla kuće pojavljuje se Lenzen. Smjesta primjećuje da nisam sama i zastaje u mraku.

- Policija! - viče Julijan. - Bacite oružje!

Lenzen stoji nepomično. Samo sjena.

Polaganom kretnjom diže pištolj prema sljepoočnici i povlači okidač.

Pada na tlo.

Nastupa mukla tišina.

Sad znam zašto sam nasjela na njegove priče. Zašto sam mu vjerovala. Nije me slagao kad mi je rekao da je nevin, da je samo novinar, samo otac. Samo dobar čovjek. On to zaista vjeruje. To je njegova istina. Njegova iskrivljena, pomaknuta, namještena, samopravedna istina.

Lenzen diže glavu i promatra me.

U njegovu pogledu iznenada ima odlučnosti. Prolaze me žmarci. Sami

smo. Julijan neće doći. Tko zna je li uopće već stigao kući, tko zna hoće li mu njegova partnerica uopće prenijeti moju poruku? To više ne igra nikakvu ulogu. Sad je ionako prekasno.

- Još uvijek možete učiniti ispravnu stvar - kažem. - Možete otići na policiju i priznati što se tada dogodilo.

Lenzen dugo šuti. Onda odmahuje glavom.

- Ne mogu to učiniti svojoj kćeri.

Više me ne ispušta iz vida.

- Sjećate li se kad ste me pitali postoji li nešto radi čega bih mogao ubiti?

- Da - kažem i teško gutam. - Vaša kći.

On kima glavom.

- Moja kći.

Napokon razumijem čudesan izraz na Lenzenovu licu, koji si nisam znala rastumačiti. Lenzen je žalostan. Žalostan i rezigniran. On zna što će biti sljedeće i to mu se ne sviđa. Čini ga žalosnim.

Gledam ga, novinara, dopisnika. Sve stvari što su ih njegove sive oči vidjele, sve priče u borama na njegovu licu, i mislim da bi mi pod drukčijim okolnostima vjerojatno bio drag. Da bih pod drukčijim okolnostima rado sjedila s njim i razgovarala o Ani. On bi me podsjećao na sitnice koje sam ili zaboravila ili ih nikada nisam ni znala. Male osebujnosti. Ali ne postoje drukčije okolnosti, samo ove ovdje.

- Pobrinula sam se da me se ovdje traži, ako se ne javim - ponavljam promuklim glasom.

Lenzen me šutke gleda.

- Dajte mi svoj mobitel, Linda.

-Ne.

- To što sam vam upravo ispričao bilo je namijenjeno samo vama - kaže.

- Točno je to što se maloprije rekli. Vi ste i više nego zaslužili istinu. Fer je

da sam vam rekao to što ste htjeli znati. Ali sad mi dajte mobitel.

Ustaje. Ustajem i ja i odmičem se nekoliko koraka. Mogla bih potrčati prema stubama, ali znam da bi on u tom slučaju bio brži od mene, a ne bih voljela da mi budu za leđima, on i ova masivna pepeljara.

- Okej - kažem.

Zavlačim ruku pod pulover i izvlačim odatle pametni telefon.

Lenzenovo tijelo malčice se opušta. Sve ostalo odvija se nevjerojatnom brzinom. Ne razmišljam ni o čemu. Hitam prema staklenom zidu, jedan prozor otvaram širom, zamahujem rukom i bacam telefon u širokom luku u noć.

- Prije nekoliko godina radio sam reportažu o kandidatima za smrtnu kaznu u SAD-u - kaže iznenada.

Ne govorim ništa, ali u meni sve vrije. Nikada neću Lenzenu prepustiti svoj mobitel. On će platiti za ono što je učinio, ja ću se pobrinuti za to.

- Ti muškarci bili su fascinantni - nastavlja Lenzen. - Neki od njih desetljećima su sjedili u ćeliji čekajući izvršenje kazne. U Teksasu sam jednog od njih malo bolje upoznao. Bio je osuđen zbog grabežnog umorstva, što ga je počinio zajedno s još nekolicinom kompanjona, kad je imao dvadeset i koju godinu. U zatvoru se obratio na budizam i počeo pisati dječje knjige. Sav utržak davao je u dobrotvorne svrhe. Kad su ga napokon

smaknuli, čovjek je u zatvoru bio prosjedio gotovo četrdeset godina. A pitanje koje se postavlja je ovo: je li šezdesetpetogodišnjak, koji četrdeset godina u zatvoru čeka smrtnu kaznu zbog ubojstva koje je počinio s dvadeset i pet godina, još isti čovjek? Je li on još ubojica?

Gledam Lenzena i nadam se da će nastaviti govoriti, jer još uvijek ne znam što će se dogoditi kad prestane.

Gdje si sad, Julijane?

- To što se dogodilo one noći, bila je užasna pogreška - kaže. - Samo trenutak, jedan jedini trenutak gubitka kontrole. Strašno je to, neoprostivo.

Sve bih dao da mogu vratiti vrijeme unazad. Zaista sve. Ali ja to ne mogu.

Kratko šuti.

- Ali ja sam svoju pokoru obavio - započinje potom. - Koliko god sam mogao. Svakog jutra ustajao sam sa željom da dam sve od sebe. Da dobro obavljam svoj posao. Da budem dobar čovjek. Podupirem mnoge humanitarne organizacije. Radim to počasno, bez naknade. Jednom sam, dovraga, nekome čak i spasio život! Jednom djetetu! U Švedskoj, u jednoj rijeci. Nitko se nije usudio ući u vodu, svi su samo stajali. Ali ja sam ušao. To sam ja! To što se tada dogodilo, to je... to je bio samo trenutak, jedan užasni trenutak. Zar moram dopustiti da me se čitav život mjeri po tome? Preda mnom samim? Pred mojim kolegama? Pred mojom kćeri? Zar da više ne budem ništa drugo nego ubojica?

Primjećujem da odavna više ne razgovara sa mnom, nego sam sa sobom.

- Ja sam više od toga - dodaje tihim glasom.

* * *

Tijekom prvih dana i tjedana strah je postajao tuplji, manje rezak, ali je ostao. Ne samo strah da će se pred mojom kućom pojaviti policijska kola. Strah da bih ženu kratke, tamne kose i užasnutih očiju, koja me je iznenadila u Aninom stanu, mogao susresti u supermarketu. Ili na nekoj zabavi ili... Neprestance sam se bojao. Ali ništa se nije dogodilo. Nitko nije došao. U nekom trenutku shvatio sam da je Ana održala riječ. Da zaista nikome nije pričala o nama. Nitko nije znao za nas.

Nitko nas nikad nije vidio zajedno. U njezinu životu ja uopće nisam postojao.

Nije postojala nikakva veza. Bio sam slučajno poznanstvo o kojem nitko nije imao pojma. Imao sam neshvatljivu sreću. Neshvatljivu sreću. U nekom trenutku čovjek pomisli da možda postoji razlog za to što se izvukao. Da je dobio drugu šansu. Da možda mora još nešto obaviti. A onda se ponudio taj posao u Afganistanu. Nitko ga nije želio. Nikome se nije dalo ići na prvu liniju fronte u jednoj uništenoj, prašnjavoj zemlji. Ali ja sam htio taj posao.

Smatrao sam ga važnim. I tako sam otišao. A kad je posao u Afganistanu završio, ja sam nastavio. Bio je to važan posao.

Značajno kima glavom, kao da sam sebe želi uvjeriti u istinitost svojih riječi, a onda ponovno šuti.

Trepćem kao omamljena. Viktor Lenzen na kraju je ipak priznao.

Tolike godine vjerovala sam da ću doživjeti olakšanje kad saznam istinu. A sada, kad znam sve, osjećam samo još prazninu. Sobom se širi tišina. Ništa se ne čuje, čak ni disanje.

- Linda

Svađa među ljubavnicima. Muškarac, što ga ljubavnica provocira do krvi, pa je na kraju ubija razjaren od bijesa. Čujem Julijanov glas. Zločinac je uvijek partner.

Život je često toliko manje spektakularan od mašte.

- Vi ste ubojica - kažem.

U Lenzenu nešto puca.

- Ne! - viče on.

Šakom snažno udara po staklenom stoliću.

- Sranje! - urla.

Ponovno se pribire.

- Sranje - kaže još jedanput, ovaj put tišim glasom.

A onda sve izlijeće iz njega, u kratkim, snažnim mahovima.

- Nisam to želio. Nisam to planirao. Nisam nikoga ubio da zaštitim samog sebe ili da nešto zataškam. Naprosto sam poludio. Bio sam razjaren kao bik pred crvenim platnom. Trebalo mi je samo nekoliko sekundi da ponovno dođem k sebi. Samo nekoliko sekundi. Ana. Kuhinjski nož. Sva ta krv... Buljio sam u nju, samo sam buljio u nju. Bio sam izvan sebe.

Nesposoban shvatiti što se to upravo dogodilo. Što sam učinio. Onda se čulo zvono na vratima. Odmah potom u bravi se okrenuo ključ. Stajao sam kao skamenjen, a onda je u sobu iznenada ušla ta žena. I gledala me. Ne mogu opisati taj osjećaj. U tom trenutku odjednom sam se ponovno mogao kretati i htio sam samo još nestati, samo nestati. I tako sam izjurio kroz vrata terase i trčao i trčao. Prestrašen, uplakan. Trčao sam. Kroz noć. Kući, kamo ću inače?

Instinktivno. Bacio sam svoju odjeću, bacio sam nož, sasvim automatski, poput robota. Zavukao sam se u krevet. K svojoj ženi. Beba je bila u krevetiću pokraj nas. Čekao sam. Da dođe policija. Skamenjen od straha buljio sam u strop i čekao da dođe policija. U strahu sam probdio noć, a ujutro sam otišao na posao, mehanički poput robota, i ništa se nije dogodilo.

Onda sam u strahu probdio još jednu noć, pa još jednu i još jednu. Ništa se nije dogodilo, nisam to mogao shvatiti. Već sam zamalo želio da se nešto dogodi, da dođu po mene, naprosto da mom čekanju napokon dođe kraj. Ali ništa se nije dogodilo. Katkada bih se uspio uvjeriti da je posrijedi bio samo ružan san. U nekom trenutku možda bih i povjerovao u to, da o tome nisu pisale sve novine. I pokušao sam spasiti svoj brak, ali s njim je krenulo nizbrdo, unatoč bebi. Možda se to ionako moralo dogoditi i bez činjenice da od te noći nisam bio sav svoj. I bez činjenice da se više nisam mogao natjerati da našu bebu uzmem u naručje, da je držim rukama kojima sam... Ne znam. Strah je u svakom slučaju ostao.

Ja sam je od samog početka smatrao samo opasnom. Nekoliko puta zamalo nas je ulovio njezin dečko. Znao je da nešto nije u redu, zato je prekinuo s njom. Njoj je svejedno. Mene straši, jer se bojim da bi se moglo saznati za nas. Ali svejedno ne mogu bez nje. Bar prvo vrijeme.

Odmahuje glavom.

- Idiotski, potpuno idiotski. I tako banalno. Klišej. Jer jasno je da će me djevojka u nekom trenutku htjeti samo za sebe, ali jasno je i da ja ne želim ostaviti svoju mladu obitelj. I mi se svađamo. Svađamo se sve češće.

Naposljetku sam joj rekao da je među nama završeno, da se više nećemo vidjeti. Ali mlada djevojka bila je navikla dobivati sve što poželi. Prijetila mi je. Iznenada to više nije bila ona. Govorila je stvari koje se nikome ne bi trebale govoriti.

Što ako odem tvojoj ženi? Hoće li joj se to svidjeti? Da čuje da si kod mene, dok ona sama sjedi kod kuće i svojim mlohavim sisama doji vašu ružnu bebu?

Rekao sam joj da ušuti, da nema pojma o mojoj ženi, o mom životu. Ali ona nije htjela ušutjeti.

Znam sve o tvom životu, dragi. Znam da će ti tvoj dragi tast dati nogom u to blesavo dupe, ako sazna da varaš njegovu razmaženu kćerkicu. Zar zaista misliš da si to mjesto dobio zato što si tako kompetentan? Pa pogledaj se samo! Stojiš tu kao da ćeš se svaki čas rascmizdriti, ti bijedni, smiješni propalico! Dakle, sasvim iskreno, osobu na vodećoj poziciji ja sam zamišljala sasvim drukčije.

Rekao sam joj da napokon začepi gubicu, ali ona nikako da prestane.

Nemoj misliti da me samo tako možeš odbaciti. Kad obavim s tobom, ništa više ti nećeš imati. Ni ženu, ni posao, ni dijete. I nemoj misliti da ne mislim ozbiljno. Ni u ludilu nemoj to pomisliti!

Bio sam izvan sebe. Ukočen od bijesa. Gotovo slijep. A ona se smijala.

Uh, kako me jadno gledaš, Viktore! Kao pokisla pudlica. Možda bih te odsad trebala zvati Viki. Pa to je slatko ime za pudlicu. Dođi, Viki. K nozi!

Dobro pseto.

Smijala mi se i ismijavala me svojim drskim, mladenačkim smijehom, u koji sam se nekoć bio tako nevjerojatno zaljubio, ali sad mi se samo još gadio. Smijala se i smijala. I nije prestajala. Smijala se i smijala i smijala i smijala, sve dok...

Lenzen zastaje. Šuti zarobljen u sjećanju. Ja zadržavam dah.

- Otac obitelji zaklao mladu ljubavnicu - kaže napokon. - Tako novine naslovljuju takve slučajeve. Samo pet riječi. Otac obitelji zaklao mladu ljubavnicu.

Ponovno se smije na svoj gorak način. Ja sam nijema od užasa.