Mi živimo u jednom mračnom društvu. Uspeti, to je pouka koja se kap po kap cedi iz korupcije koja se nadnosi nad svačim.
Uzgred budi rečeno, uspeh vam je dosta gnusna stvar. Njegova lažna sličnost sa zaslugom vara ljude. Za gomilu, uspeh ima skoro isti lik kao i viša vrednost. Uspeh, koji toliko liči na talenat, ima jednu žrtvu: istoriju. Juvenal i Tacit jedini gunđaju zbog toga. U naše dane jedna skoro zvanična filozofija postala mu je običan sluga, nosi livreju uspeha i obavlja službu u njegovom predsoblju. Uspejte: gotova je teorija. Ko uspe, sposoban je. Nek dobijete na lozu, pa ste vešt čovek. Ko trijumfuje, poštovan je. Roditi se pod srećnom zvezdom, u tome je sve. Imajte sreće, imate sve ostalo; budite srećni, misliće da ste velik. Osim pet ili šest ogromnih izuzetaka koji obasjavaju po jedan vek, divljenje savremenika je kratkovidost. Pozlata je zlato. Ne smeta što si ništa ako si nešto. Običan čovek je stari Narcis koji obožava samog sebe i koji pljeska običnom čoveku. Ono ogromno svojstvo koje imaju Mojsije, Eshil, Dante, Mikelanđelo ili Napoleon, gomila pridaje smesta i jednodušno svakome ko ma u čemu postigne cilj. Neka se nekakav notar pretvori u poslanika, neka jedan lažni Kornej napiše Tiridata, neka jedan evnuh dobije svoj harem, neka neki vojni Pridom dobije slučajno bitku odlučnu za jedan vek, neka jedan apotekar pronađe đonove od kartona za vojsku na Sambri i Mezi i neka sebi stvori, prodajom toga kartona mesto kože, četiri stotine hiljada livara rente, neka se jedan torbar oženi lihvom i iz tog se braka porodi sedam do osam miliona čiji je on otac a ona majka, neka jedan propovednik postane biskup jer govori kroz nos, neka jedan intendant bogate neke kuće, kad izađe iz službe, bude toliko bogat da ga postave za ministra finansija – ljudi to nazivaju Genijem, kao što nazivaju Lepotom lice Musketonovo a Veličanstvom šiju Klaudijevu. Sa sazvežđima nebeskih dubina oni brkaju zvezde koje ostaju od pačjih nogu u mekom blatu brloga.