Ako ima grozote, ako ima stvarnosti koja prevazilazi san, to je ovo: živeti, gledati sunce, biti u punoj muškoj snazi, biti zdrav i veseo, hrabro se smejati, hrliti prema slavi koja je pred vama, u svem sjaju, osećati u grudima pluća koja dišu, srce koje bije, volju koja razmišlja, govoriti, misliti, nadati se, voleti, imati majku, imati ženu, imati decu, imati svetlost i najedanput, dok bi čovek jauknuo, za manje od jednog trenutka, stropoštati se u provaliju, pasti, valjati se, smrviti, biti smrvljen, videti klasje, cveće, lišće, granje, ne moći se uhvatiti ni za šta, osećati da ti je sablja izlišna, ljude pod sobom, konje na sebi, koprcati se uzalud sa kostima slomljenim od kakvog ritanja u pomrčini, osetiti kopito od kojega vam oči iskaču, gristi u besu konjske potkove, gušiti se, urlati, grčiti se, biti ispod svega toga, i reći sebi: „Maločas sam bio živ!“