Duž oštrog noža leti ptica

. U tim trenucima s Jelenom i njenim knjigama pojavljivao se odmak i mir u koji sam se mogla

Njen pogled nije više bio onako začuđen, sada je bio tužan, tužan na način na koji te gledaju ostavljeni ljudi, oni pred kojima se razastiru izgovori dok se bezglavo bježi od te nepodnošljive tuge koja zarobljava i veže. I ja sam htjela pobjeći, što dalje, u meku ugodnost vlastitog života, više ništa nije tako tužno, nije tako strašno kao nekad, samo što dalje, mimo prošlog, mimo utvarnog, mimo onog prije, u čije provalije ne želim da upadam.

Ostali su jer je bilo prekasno za nove početke, jer nisu znali za drugačiji vazduh i zemlju od ovih u selu, jer su bili stari i umorni, jer nisu htjeli biti na teretu svojoj djeci. Ostali su da mogu u miru umrijeti u svojoj zemlji, ali nije bilo lako u miru umrijeti u svojoj zemlji koja je bila u ratu i koja se predomišljala oko toga je li njihova zemlja ili nije.

Kući smo išli ćutke, roveći kao krtice svako po svojim mislima, zarobljeni beskrajnim nizom prokopanih mračnih tunela u kojima su se krile nade, strahovi i očekivanja. To je bio posljednji put da nas je otac vodio na izlet. Kad smo se vratili, mrak je već progutao selo i zabrinuta majka je stajala na vratima

Trebalo se svakodnevno boriti jer je svijet oko nas bio zamiješan od nečeg većeg i jačeg od nas i u paru mu se bilo lakše oduprijeti. I sa šibom u rukama jer on ne dolazi da nas mazi nego da bije.

Previše je tiho i vrijeme prolazi sporo, noću po selu hodaju aveti i vile, možeš naići na nešto na što ne treba, nešto od drugih svjetova, i onda poslije hodaš tuđ, odsutan i začaran, to može da ti se desi ako nisi oprezan. Hodati kroz selo je kao hodati unazad u vremenu, neprestano se otvaraju rupe prošlog u koje je lako upasti.

Vojska je trebala da odmori i od tuđih smrti po svojim rukama i od svojih smrti po svojim rukama jer sada je došao mir.

zemlji, ali nije bilo lako u miru umrijeti u svojoj zemlji koja je bila u ratu i koja se predomišljala oko toga je li njihova zemlja ili nije. Repovi rata su udarali po njima, nekog bi sustigla nečija osveta, nečiji bijes progutan ranije, neko se hranio mišlju da ubijanjem tuđih sveti svoje ubijene, neko je samo bio pun šaržer straha i mržnje koju je trebalo ispucati u neko lice, u neki oblik da zadobije svoje konačno ostvarenje.

Ostali su jer je bilo prekasno za nove početke, jer nisu znali za drugačiji vazduh i zemlju od ovih u selu, jer su bili stari i umorni, jer nisu htjeli biti na teretu svojoj djeci. Ostali su da mogu u miru umrijeti u svojoj

je ljudsko zauvijek krhko, prolazno i sklono habanju