Platonova Država (Πολιτεία, Politeia, oko 380. p.n.e.) predstavlja jedno od najvažnijih djela antičke filozofije, kamen temeljac suvremene politologije, ali isto tako i izvanredno književno dostignuće koje stoljećima zaokuplja pažnju kako stručne javnosti, tako i tzv. „običnog” čitatelja. Pojam idealističke filozofije ovim djelom dobiva svoju definiciju jer Platon pišući o idealnom državnom uređenju, ne govori o već postojećoj državi, već o onoj idealnoj koju bi tek trebalo stvoriti. Bertrand Russell je prepoznao tri dijela Države:
Od I−V knjige Sokrat vodi raspravu o pravičnosti. Predstavljena je utopija idealnog društva i način obrazovanja čuvara države (vojnika).
U VI i VII knjizi Platon definira „filozofe” zato što oni predstavljaju idealne vladare takve zajednice. Filozofi moraju postati kraljevi ili kraljevi moraju postati filozofi. Alegorija o pećini predstavlja centralni dio čitave knjige u kojem se raspravlja o prirodi našeg obrazovanja i potrebi za njim. Treći stalež čine radnici, seljaci, trgovci i robovi.
Od VIII−X knjige raspravlja se o modalitetima najboljeg (i najgoreg) državnog uređenja: timokraciji, oligarhiji, demokraciji, tiraniji.
Suvremeni čitatelji i teoretičari percipiraju ovo Platonovo djelo prije kao teoretsko nego praktično uputstvo za dobro upravljanje državom. Čak i 24 stoljeća nakon što je napisano, ono nam nedvosmisleno ukazuje na neraskidivu, reklo bi se, prirodnu vezu između političkih ciljeva i njihovog utjecaja na svakodnevni život ljudi.
Mnogima dakle, Polemarše, koji su se u ljudima prevarili, dogodit će se, da će im pravedno biti škoditi prijateljima, jer su, misle, zli, a neprijateljima koristiti, jer su tobože dobri;
