sr
Books
Momo Kapor

Beleške jedne Ane

Hronika u dvadeset šest glava.

Ova knjiga, koja se prvo pojavila u časopisu Bazar gde je izlazila u nastavcima, vraća nas u jedno srećno, čedno vreme, koje nije slutilo na sve ono što nam se dogodilo kasnije.
Novi čitaoci, koji se možda sada prvi put susreću sa prozom Mome Kapora, naći će u njegovim ranim tekstovima neke od odgovora koji će im pomoći da bolje shvate sadašnji trenutak jer Ana nastavlja svoj život, nezavisno od našeg poimanja vremena. Ona je arhetip Beograđanke koju i danas srećemo.
Iz predgovora Ane Kapor

Kada bi trebalo odabrati jedno delo Mome Kapora koje ga najbolje predstavlja, onda bi to svakako bila knjiga Beleške jedne Ane koja je danas ponovo pred nama.

Svet posmatran iz ugla tinejdžerke, ispričan prepoznatljivim beogradskim žargonom i ilustrovan autorovom rukom, u isto vreme je i duhovita ali i nemilosrdna analiza jednog vremena.

Ova knjiga koja je objavljena 1972. godine bitno je uticala na tadašnju jugoslovensku književnu scenu. Svrstana je u kategoriju „džins proze“, čiji je Kapor jedan od najizrazitijih predstavnika.

Beleške jedne Ane će nas nasmejati, ali i podstaknuti da razmišljamo o večitim pitanjima, koja kao i generacije pre nas, svakodnevno sebi postavljamo.
314 printed pages
Original publication
1972
Publisher
Laguna
Have you already read it? How did you like it?
👍👎

Quotes

  • Jelena Dinićhas quoted5 days ago
    Dakle, drage moje devojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamnaest, dvadeset ili pedeset šest godina! Susretao sam ja i devojčice od sedamdeset i dve, i odmah se nekako videlo da su još klinke: mislim, videlo se to po načinu na koji su zirkale unaokolo i krile smešak u prste, kako su isprobavale perikla sa loknama boje zlata u robnoj kući ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno – bile su to prave klinke od sedamdeset i dve godine, na časnu reč! Jer, drage moje naglo ostarele devojčice, niste vi krive što se život našalio s vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono – osam banki. Opa! A vi se još pitate da li je 1900. i neke trebalo da popustite jednom putujućem glumcu i dozvolite mu da vas poljubi u kućnoj veži (šta li ono beše s njim?), pitate se i pitate se, a sve idete na prstima da ne probudite unuke; bosim nogama šljapkate po betonu (koliko sam vam samo puta rekao da navučete papuče, a vi opet ništa!), oblačite se onako još spavajući i ložite peć, pa ronite kroz jutarnji smog da kupite kilo polubelog, paket butera, jogurt, kifle, mortadelu i, „molim vas, trista grama mlevenog, ako može mešano, za sarmicu…“ – a tamo, već vam je osam banki, a još niste načisto da li je trebalo dozvoliti onom putujućem glumcu da vas coki, ili nije?
  • Jelena Dinićhas quoted5 days ago
    Dobila si peticu iz Poznavanja društva, a ne poznaješ ni svoju rođenu familiju, i ne znaš:
    da su te gledali kroz prozor sve dok nisi zamakla za ćošak, a da su te pre toga:
    pokrivali po noći,
    prali ti guzu i posipali je bebi-praškom da te ne peče kad se upiškiš,
    da su prislanjali uvo na tvoje malecke grudi, ove iste što u njih zija i vojska i civili, i slušali dišeš li?
  • Jelena Dinićhas quoted5 days ago
    A kad su te jedanput pustili na Divčibare sa školom, keva ti čitavu noć preplakala, a ujutru se keva i matori podževeljali bez razloga oko toga koji će ko deo novina dobiti – on dobio oglase, a keva politiku! – a u stvari kuća bila neverovatno tiha i prazna, a toliko se spremali da se provedu na mrtvo ime kad ti odeš, i da izlaze svuda!

On the bookshelves

fb2epub
Drag & drop your files (not more than 5 at once)