Umrijeti bez stresa

i mrko gledali na sirote „talente“. Ženice, ili su imale brdo dlaka na glavi ili brdo sala na sebi, uvijek bi se ženskasto kikotale.

Meni, ludoj borkinji za ženska prava, svaki bi se put učinilo da su muškarci u žiriju nekako „prirodniji“ i

Ni moji mi porodi nisu ostali u uspomeni kao neka velika „sreća“. Bolovi, deranje medicinskih sestara, prostakluci ginekologa, ležanje na nosilima na podu poslije poroda, jedno kupatilo na dvadeset krvavih žena, dijete koje urla i danju i noću, muž kome se ništa u životu nije promijenilo.

Od mene se čitav život očekivalo da govorim kako je porod i rađanje moje djece bio „najsretniji trenutak“ u mom životu. Nemam problema s tim. Nije.

Jebeš bezuvjetnu ljubav prema bićima koja te čitav život vole uvjetno.

U tvojoj emisiji sam htjela reći: ženska sreća ne stanuje u našim trbusima.

Mi kroz život prolazimo krvavo radeći. Služimo sistemu, partneru, roditeljima, a do smrti djeci. Sve koje žele biti sluškinje svojoj najvećoj ljubavi, to su uvijek djeca, u taj bi horor trebale ući čim ranije da bi se u pedesetoj mogle, neke, bar malo opustiti.

Djeca su za svaku ženu jezivo mučenje s povremenim, minijaturnim trenucima „sreće“. To znamo sve mi koje ih imamo ma koliko lagale o tome. Koji jezivi zajeb. Želiš djecu jer o njima ništa ne znaš, kad saznaš, već si na lomači koja se ne gasi desetljećima.

Prvorotkinji u četrdesetoj u čitavoj će priči najmanje pomagati partner. Muškarce u pravilu djeca ne zanimaju osim kad u dvadesetoj postanu najbolji tenisači, nogometaši, glumci, glumice, pjevačice, bogate udavače… Muškarce zanimaju drugi muškarci. Za većinu njih Đoković je car, a žena potrošna roba.

Ušla sam u slastičarnicu i kupila sladoled od čokolade. U ustima mi se topila sreća. Osjećala sam se kao petnaestogodišnja nosorogica.

istraživanja pokazuju da će ženu u četrdesetoj prije pogoditi grom nego što će naći partnera.

Siroti anketari. Ne kuže da bi modernoj, pametnoj, u sebe zaljubljenoj ženi bilo draže da je pogodi grom nego da mora biti „sretno“ udana.