Djevojka koja se igrala vatrom

„Policija traži dvadesetšestogodišnju ženu po imenu Lisbeth Salander.

Podijelit ćemo vam njenu fotografiju iz putovnice. Trenutno ne znamo gdje se nalazi, ali mislimo da bi mogla biti na području Stockholma. Lisbeth Salander visoka je sto pedeset centimetara i sitne je grade.“

Udahnuo je duboko i nervozno. Znojio se i osjetio da su mu pazuha mokra. „Lisbeth Salander je prije bila pacijentica psihijatrijske klinike i smatramo da bi mogla biti opasna za sebe i za druge. Želimo naglasiti da trenutno ne želimo jednoznačno tvrditi da je ona ubojica, ali da su okolnosti takve da je želimo privesti na ispitivanje i otkriti što zna o ubojstvima u Enskedeu i na Odenplanu.“

„Ne može to tako“, povikao je jedan novinar iz večernjih novina. „Ili je osumnjičena za ubojstva, ili nije.“

Bublanski je bespomoćno pogledao tužitelja Ekstroma.

„Policija je proširila istragu i, naravno, razmatramo sve moguće opcije. Ali upravo sada imamo određenih sumnji prema toj ženi i policija smatra da je vrlo važno da je pronađemo. Sumnje se zasnivaju na materijalnim dokazima do kojih smo došli nakon istrage mjesta zločina.“

„Kakvoj vrsti dokaza?“ odmah se začulo iz publike. „Trenutno ne možemo reći više o materijalnim dokazima.“

Nekoliko je novinara istovremeno počelo govoriti. Ekstrom je podigao ruku, a zatim pokazao na novinara iz lista Dagens Eko s kojim je već radio i kojeg je smatrao razumnim.

„Inspektor Bublanski rekao je da je bila na psihijatriji. Zašto?“

„Taje žena imala… teško djetinjstvo i dosta problema u životu. Ima skrbnika, osoba koja je vlasnik oružja njen je skrbnik.“

„Tko je on?“

„To je osoba koja je ubijena u svom stanu na Odenplanu. Trenutno ne možemo izaći s njegovim imenom iz obzira prema obitelji, koja još nije obaviještena.“

„Koji joj je motiv za ubojstva?“ Bublanski je uzeo mikrofon.

„Trenutno ne želimo ulaziti u nagađanja o motivima.“

„Je li otprije poznata policiji?“

„Da.“

A onda je stiglo pitanje jednog reportera duboka, specifična glasa, koji se začuo preko gomile. „Je li opasna za ljude?“

Ekstrom je na trenutak oklijevao. Tada je kimnuo.

„Imamo dodatne informacije da bi, stjerana u kut, mogla biti nasilna. Zato smo i objavili tjeralicu jer želimo što prije stupiti u kontakt s njom.“

Odvjetnik Nils Bjurman ležao je na trbuhu na krevetu. Koljena su mu bila na podu. Izgledalo je kao da kleči i moli se. Bio je gol.

Vidjela ga je sa strane. Ali već i s njezine pozicije kod vrata Sonji Modig bilo je jasno da nije živ. Pola čela bilo mu je razneseno kad je pogođen metkom u potiljak.

Sonja Modig povukla se iz stana hodajući natraške. Još je držala pištolj u ruci kada je vani na stubištu otvorila mobitel i nazvala inspektora Bublanskog. Nije ga mogla dobiti. Nazvala je tužitelja Ekstroma. Pogledala je koliko je točno sati. Četiri sata i osamnaest minuta.

Vrata Dagova i Mijina stana bila su odškrinuta.

„Sto se događa?“ upitao je Mikael, više radoznao nego zabrinut.

Glasovi su utihnuli. Pet ga je pari očiju pogledalo. Tri žene i dva muškarca, svi u umirovljeničkoj dobi. Jedna od žena bila je u spavaćici.

„Zvučalo je kao pucanj.“ Muškarac koji je to rekao imao je sedamdesetak godina i bio odjeven u smeđi kućni ogrtač.

„Pucanj?“ rekao je Mikael ne shvaćajući. „Maloprije. Netko je prije minutu pucao u stanu. Vrata su bila otvorena.“

Mikael se progurao naprijed i pozvonio na vrata ulazeći u stan. „Dag? Mia?“ povikao je. Nije dobio odgovora.

Odjednom je osjetio kako se naježio po vratu. Osjetio je miris sumpora. A onda je došao do vrata dnevne sobe. Prvo je ugledao ohbožedmjjine Daga Svenssona kako leži na trbuhu u golemoj metarskoj lokvi krvi ispred stola za kojim su on i Erika nekoliko mjeseci prije večerali.

Mikael je skočio do Daga vadeći mobitel i nazivajući 112. Odmah su se javili. „Ja sam Mikael Blomkvist. Trebam hitnu i policiju.“ Dao je adresu.

„O čemu se radi?“

„Muškarac. Mislim da je ustrijeljen u glavu, ne miče se.“

Mikael se nagnuo nad njega i popipao mu vrat da vidi ima li pulsa. Tada je vidio golemu rupu na Dagovu potiljku i shvatio da stoji u vjerojatno većem dijelu moždane tvari Daga Svenssona. Polako je povukao ruku.

Nijedna hitna na svijetu ne bi mogla spasiti Daga Svenssona.

Odjednom je primijetio komadiće jedne od onih šalica za kavu koje je Mia Bergman naslijedila od bake i koje je toliko brižno čuvala. Brzo se uspravio i osvrnuo oko sebe.

„Mia“, povikao je.

Susjed u smedem kućnom ogrtaču ušao je u predsoblje za njim. Mikael se okrenuo na vratima dnevne sobe i pokazao na susjeda.

„Stanite“, zaurlao je. „Vratite se na stubište.“

Susjed je prvo izgledao kao da namjerava protestirati, ali ga je poslušao. Mikael je petnaest sekundi stajao ne mičući se. Zaobišao je lokvu krvi, oprezno prošao pokraj Daga Svenssona i krenuo prema vratima spavaće sobe.

Mia Bergman ležala je na leđima na podu ispred podnožja kreveta. Neneneimiadragibožene. Ustrijeljena je u lice. Metak je prošao kroz donji dio čeljusti pokraj lijevog uha. Izlazna rana na sljepoočnici bila je velika poput naranče i njena je desna očna duplja zjapila prazna. Lokva krvi bila je još veća nego kod njezina dečka.