Djevojka koja se igrala vatrom

A onda je slegnula ramenima i skinula Mikaelov mail, rukopis Daga Svenssona radnoga naslova Pijavice i podnaslova Stupovi prostitucije. Pronašla je i kopiju doktorskog rada pod naslovom Iz Rusije s ljubavlju koji je napisala žena po imenu Mia Bergman.

Isključila se s interneta, otišla u kuhinju i uključila aparat za kavu.

Nakon toga je sjela u novu sofu u dnevnoj sobi sa svojim PowerBookom. Otvorila je tabakeru koju je dobila od Mimmi i pripalila Marlboro Light. Ostatak večeri provela je čitajući.

Oko devet sati završila je s čitanjem doktorata Mije Bergman. Zamišljeno se ugrizla za donju usnicu.

Oko pola jedanaest bila je gotova s knjigom Daga Svenssona. Shvatila je da će Millennium uskoro ponovno postati glavna vijest.

Oko pola dvanaest privodila je kraju čitanje mailova Mikaela Blomkvista kada se naglo uspravila i razrogačila oči. Osjetila je kako su joj prošli trnci po leđima.

Bio je to mail Daga Svenssona upućen Mikaelu Blomkvistu.

Svensson je usput spomenuo da razmišlja o istočnoeuropskom gangsteru po imenu Zala, koji bi možda mogao dobiti vlastito POGLAVLJE u knjizi – ali je ustvrdio da nema dovoljno vremena do roka. Mikael nije odgovorio na mail. Zala.

Lisbeth Salander nepomično je sjedila i razmišljala sve dok se nije uključio screen saver.

Razmišljala je o Mikaelu Blomkvistu i vlastitoj reakciji kada su se odjednom našli u istom kafiću. Njegova ju je prisutnost živcirala, ali je i ustvrdila da je više ne boli kad ga vidi. Postao je samo mala točka na horizontu, samo mala stvar koja joj je smetala u životu.

Bilo je i puno većih stvari koje su joj smetale u životu. Ali odjednom je poželjela da je imala hrabrosti prići mu i pozdraviti se.

Ili možda polomiti mu noge, nije bila sigurna koje od toga.

Kako god bilo, odjednom ju je zanimalo čime se bavi. Poslijepodne je obavila neke stvari, vratila se kući oko sedam, uključila PowerBook i pokrenula program Asphyxia 1.3. Ikona „MikBlom/ laptop“ još je uvijek bila na serveru u Nizozemskoj. Kliknula je na nju i otvorila identičnu kopiju hard diska Mikaela Blomkvista. Bio je to prvi ulazak u njegov kompjutor otkako je napustila Švedsku prije više od godinu dana.

Zadovoljno je ustvrdila da još uvijek nije stavio nadogradnju na posljednji MacOS, što bi izbacilo Asphyxiju i sve onemogućilo. Također je ustvrdila da mora napisati novi program kako se to ne bi dogodilo.

Količina podataka na hard disku povećala se za oko 6,9 gigabajta otkako je posljednji put bila tamo. Veliki dio povećanja otpadao je na PDFdatoteke i Quarkdokumente. Dokumenti nisu zauzimali previše mjesta; ali mape s fotografijama jesu, iako su fotografije bile smanjene. Otkako je ponovno preuzeo mjesto odgovornog urednika, očito je počeo arhivirati svaki broj Millenniuma.

Razvrstala je podatke na hard disku po datumima tako da je najstariji dokument stavila na vrh stranice. Primijetila je da se Mikael posljednjih mjeseci u velikoj mjeri bavio mapom koja je bila nazvana „Dag Svensson“ i koja je očito bila knjiga. Nakon toga otvorila je Mikaelov mail i pažljivo pročitala popis adresa u njegovoj korespondenciji.

Lisbeth je zastala kod jedne adrese. Dvadeset šestog siječnja Mikael je dobio mail od proklete Harriet Vanger. Otvorila je mail i pročitala nekoliko kratkih redaka o sljedećoj godišnjoj skupštini Millenniuma.

Mail je završavao informacijom da je Harriet rezervirala istu hotelsku sobu kao prošli put. Lisbeth je neko vrijeme probavljala tu informaciju.

A ti ne znaš tko je on?“ upitao je Dag.

„Ne. Nisam ga uspjela identificirati. On je samo ime koje se povremeno pojavljuje. Cure ga se, izgleda, užasno boje i nijedna mi nije htjela ništa više reći.“

Inače, da ti malo pokvarim raspoloženje… prije koju godinu intervjuirala si curu koja se zove Irina P.“

„Irina R, dvadeset dvije godine, iz Sankt Peterburga. Došla ovamo prvi put 1999. i nekoliko se puta vraćala. Zašto?“

„Sreo sam se s Gulbrandsenom danas. Policajac koji je istraživao onaj bordel u Sodertaljeu. Jesi čitala prošlog tjedna da su pronašli jednu curu u kanalu u Sodertaljeu? Bili su naslovi u večernjim novinama. To je bila Irina P.“

„Pa to je grozno.“

U tišini su prošli pokraj Skanstulla.

„I ona mi je u doktoratu“, rekla je Mia Bergman. „Pod pseudonimom Tamara.“

Dag Svensson otvorio je dio Iz Rusije s ljubavlju s intervjuima i listao dok nije došao do Tamare. Koncentrirano je čitao dok je Mia prolazila pokraj Gullmarsplana i Globena. „Ovamo ju je doveo netko koga zoveš Anton.“

„Ne smijem upotrebljavati prava imena. Upozorili su me da bi me zbog toga mogli kritizirati na obrani doktorata, ali ne mogu razotkriti te cure. Postoji rizik da budu ubijene. A onda ne mogu imenovati ni klijente jer bi tako znali s kojim sam curama razgovarala. U svim analizama slučajeva imam samo pseudonime i neidentificirane osobe, tako da nema nikakvih konkretnih detalja.“

„Tko je Anton?“

„Vjerojatno se zove Zala. Nikada ga nisam uspjela identificirati, ali mislim da je Poljak ili Jugoslaven i da se ustvari sasvim drukčije zove. Razgovarala sam s Irinom P. četiri ili pet puta i tek ga je u posljednjem razgovoru spomenula. Namjeravala je preuzeti kontrolu nad svojim životom i napustiti sve to, ali njega se stvarno bojala.“

„Hmm…“ rekao je Dag Svensson.

„Što?“

„Samo se pitam… Naletio sam na ime Zala prije nekoliko tjedana.“

„Gdje?“

„Kad sam se suočio sa Sandstromom – onom gnjidom od novinara koji je kupovao usluge. Jebote. Koja je to svinja.“

„Kako to misliš?“

„On ustvari nije pravi novinar. Radi reklamne letke za neku kompaniju. Ali ima stvarno poremećene fantazije o silovanju koje ostvaruje s tom curom…“

„Znam. Ja sam je intervjuirala.“

„Ali jesi li primijetila da je radio grafičku obradu teksta za brošuru s informacijama o spolno prenosivim bolestima za Institut zdravlja?“

„To nisam znala.“

„Suočio sam se s njim prošlog tjedna. Naravno, totalno se šokirao kad sam izvadio sve dokumente i upitao ga zašto ide tinejdžericama kurvama iz Istočnog bloka da bi s njima ostvario svoje fantazije o silovanju.

Za pacijente poput Holgera Palmgrena bilo bi, naravno, idealno kad bismo mu mogli ponuditi osobnog trenera na puno radno vrijeme. Ali u Švedskoj već odavno nemamo sredstva za takvo što.“

„Zaposli jednog.“

„Molim?“

„Zaposli osobnog trenera za Holgera Palmgrena. Pronađi najboljeg.

Već sutra ujutro. I pobrini se da apsolutno sve što mu treba, od tehničke opreme i svega drugoga, ima na raspolaganju. Ja ću se pobrinuti da novac preko zaklade već krajem ovog tjedna bude tu za plaće i opremu koja je potrebna.“

„Šališ se?“

Lisbeth je usmjerila svoj čvrsti, izravni pogled na dr. A. Sivarnandana.

Mia Bergman zakočila je i popela se svojim fiatom na rub pločnika ispred postaje podzemne željeznice Gamla stan. Dag Svensson otvorio je vrata i sjeo na suvozačko mjesto dok se auto još kretao. Nagnuo se i poljubio je u obraz dok je vozila iza autobusa.

„Bok“, rekla je ne skidajući pogled s prometa. „Izgledao si tako ozbiljno, zar se nešto dogodilo?“

Dag Svensson uzdahnuo je i zakopčao sigurnosni pojas. „Ne, ništa ozbiljno. Samo neki problemi s tekstom.“

„Kakvi?“

„Još mjesec dana do roka. Obavio sam devet od planirana dvadeset dva suočavanja. Imam problem s Bjorckom iz Sigurnosne. Tip je na dugom bolovanju, a ne javlja se na kućni telefon.“

„Je li u bolnici?“

„Ne znam. Jesi li kad pokušala izvući koju informaciju od Sigurnosnoobavještajne agencije? Ne žele potvrditi ni da radi tamo.“

„Jesi probao kod njegovih roditelja?“

„Mrtvi, oboje. Nije oženjen. Ima brata koji živi u Španjolskoj. Nemam pojma kako da ga pronađem.“

Mia Bergman bacila je pogled na svog partnera dok je preko Slussena navigirala do tunela prema Ulici Nvnasvagen.

„U najgorem slučaju, morat ćemo izbaciti dio o Bjorcku. Blomkvist inzistira da svi koje optužujemo dobiju šansu za komentar prije nego što ih razotkrijemo.“

„A bilo bi šteta propustiti predstavnika Tajne policije koji ide kurvama. Sto ćeš učiniti?“

„Pronaći ga, naravno. Kako si ti? Živci rade?“

Pažljivo ju je probo prstom između rebara.

„Ustvari ne. Sljedećeg mjeseca branim doktorat i totalno sam mirna.“

„Kad sve znaš. Čemu onda biti nervozan?“

„Pogledaj na stražnje sjedalo.“

Dag Svensson okrenuo se i ugledao vrećicu. „Mia – tiskan je“, rekao je.

Podigao je jedan primjerak tiskanog doktorata.

Iz Rusije s ljubavlju Trafficking, organizirani kriminal i društvene protumjere Mia Bergman

Ali ako ste vi njegova najbliža rođakinja, onda vam je stvarno trebalo vremena da se pojavite. Koliko znam, imao je samo nekoliko posjeta osobe koja mu nije rod, ali koju trebam obavijestiti u slučaju da mu se zdravstveno stanje pogorša ili ako premine.“

„To je vjerojatno Dragan Armanskij.“

Dr. A. Sivarnandan podigao je obrve i zamišljeno kimnuo. „Točno. Poznajete ga.“

„Možete ga nazvati da potvrdi tko sam ja.“

„Nije potrebno. Vjerujem vam. Dobio sam poruku da ste dva sata igrali šah s Palmgrenom. Ali svejedno ne mogu raspravljati o njegovom zdravlju s vama bez njegovog dopuštenja.“

„A nešto takvo nećete nikada dobiti od tog tvrdoglavog vraga. Naime on krivo misli da me ne smije opterećivati svojim mukama i da je još uvijek odgovoran za mene, a ne obratno. Ovako stoje stvari: dvije sam godine mislila da je Palmgren mrtav. Jučer sam saznala da je živ. Da sam znala… komplicirano je to objasniti, ali želim znati koje su mu prognoze i hoće li se oporaviti.“

Dr. A. Sivarnandan uzeo je kemijsku i uredno zapisao ime Lisbeth Salander u karton Holgera Palmgrena. Zamolio ju je i za matični te telefonski broj.

„OK, sad ste i službeno njegova posvojena kći. Ovo možda nije sasvim po propisima, ali s obzirom na to da ste prvi njegov posjetitelj od Božića, kad je gospodin Armanskij bio u posjetu. Vidjeli ste ga danas i mogli se i sami uvjeriti da ima teškoća s koordinacijom i da mu je teško govoriti. Pretrpio je moždani udar.“

„Znam. Ja sam ga pronašla i nazvala hitnu.“

„A tako. Nakon toga je bio tri mjeseca na intenzivnoj. Dugo je bio bez svijesti. Pacijenti se najčešće i ne probude iz takve kome, ali ponekad se i to dogodi. Očito nije bio spreman umrijeti. Prvo je smješten na odjel za dementne pacijente, gdje su oni koji su već dugo kronično bolesni i koji se ne mogu brinuti za sebe. Usprkos svemu pokazivao je znakove poboljšanja, pa je prije devet mjeseci prebačen ovamo na rehabilitaciju.“

„Kakve su mu prognoze?“

Dr. A. Sivarnandan raširio je ruke.

„Imate li kristalnu kuglu koja je bolja od moje? Iskreno rečeno – nemam pojma. Može noćas umrijeti od moždanog udara. Ili može živjeti donekle normalnim životom još dvadeset godina. Ne znam. Moglo bi se reći da Bog odlučuje.“

„A ako pozivi još dvadeset godina?“

„Rehabilitacija je naporna i tek smo posljednjih nekoliko mjeseci mogli primijetiti očita poboljšanja.

Holger… nemoj se brinuti za mene. Planiram srediti da me proglase sposobnom vrlo skoro. Više nije tvoj posao da se brineš, ali nije nemoguće da ću trebati tvoju pomoć. Je li to OK? Možeš li biti moj odvjetnik ako te budem trebala?“

Odmahnuo je glavom.

„Prestr.“ Lupio je šakom po stolu. „Glp stari.“

„Da, i jesi prokleti glupi starac ako imaš taj stav. Ja trebam odvjetnika. Hoću tebe. Možda ne možeš održati završni govor na sudu, ali me možeš savjetovati kad za to bude vrijeme. OK?“

Ponovno je odmahnuo glavom. A onda je kimnuo. „Pso?“

„Ne razumijem te.“

„Maš poso? Nsi sarmaske.“ Imaš li posao? Nisi s Armanskijem?

Lisbeth je na trenutak oklijevala razmišljajući kako da mu objasni svoju životnu situaciju. Komplicirano je to.

„Holger, ne radim više za Armanskija. Više ne moram raditi za njega kako bih imala novca za život. Imam vlastiti novac i dobro mi je.“

Palmgrenove su se obrve još više skupile.

„Odsada ću te često posjećivati. Ispričat ću ti… ali ne moramo sada o tome. Sada bih htjela nešto drugo raditi.“

Sagnula se, podigla torbu na stol i izvadila šah. „Već te dvije godine nisam pobijedila.“

Predao se. Neki vrag se događa što mu ne želi reći. Bio je uvjeren da bi imao nešto protiv toga, ali dovoljno joj je vjerovao da zna da čime god da se bavi, možda jest Pravno sumnjivo, ali nije protiv Božjih zakona. Naime, za razliku od mnogih drugih, Holger Palmgren bio je uvjeren da je Lisbeth Salander stvarno moralna osoba. Problem je samo što se njen moral nije uvijek poklapao sa zakonima.

Stavila je šah ispred njega i zaprepašteno je shvatio da je to njegov šah. Mora da ga je ukrala iz stana kad sam doživio moždani udar. Za uspomenu? Dala mu je bijele figure. Odjednom je bio sretan poput djeteta.

Lisbeth Salander ostala je kod Holgera Palmgrena dva sata. Pobijedila ga je tri puta, kada ih je u šahu prekinula medicinska sestra, koja je rekla da je vrijeme za poslijepodnevnu fizikalnu terapiju. Lisbeth je pokupila figure i sklopila ploču.

„Možete li mi objasniti kako funkcionira fizikalna terapija?“ upitala je sestru.

„To su vježbe snage i vježbe koordinacije. I napredujemo, zar ne?“ Posljednje je pitanje bilo upućeno Holgeru Palmgrenu. Kimnuo je.

„Već možeš hodati nekoliko metara. Do ljeta ćeš moći sam hodati parkom. Je li ovo tvoja kći?“ Lisbeth i Holger Palmgren pogledali su se. „Svojn ki.“ Posvojena kći.

„Kako lijepo da ste došli u posjet.“

„Otputovala sam. Bila sam prisiljena otići. Nisam se ni od koga oprostila, samo sam otišla. Jesi li se brinuo?“ Odmahnuo je glavom. „Nikada se ne moraš brinuti za mene.“

„Nkada se nism brn. Ti suv… brn za sebe. Ali Armanše brn.“ Nikada se nisam brinuo. Ti se uvijek brinešza sebe. Ali Armanskij se brinuo.

Prvi se put nasmiješila i Holger Palmgren se opustio. Bio je to njen uobičajeni nakrivljeni osmijeh. Promatrao je, uspoređivao svoje sjećanje s djevojkom koja je sjedila pred njim. Promijenila se. Bila je čista i lijepo odjevena. Izvadila je alkicu iz usnice i… hmmm… nestalo je i tetovaže ose s vrata. Izgledala je odraslo. Nasmijao se prvi put u mnogo tjedana. Zvučalo je kao napadaj kašlja.

Lisbethine usnice još su se više nakrivile i odjednom je osjetila kako joj se srce ispunjava toplinom kakvu dugo nije doživjela. „Dbr ti i.“ Dobro ti ide. Pokazao je na njenu odjeću. Kimnula je.

„Ide mi odlično.“

„Ka je nvi skrb?“ Kakav je novi skrbnik? Holgren Palmgren vidio je kako joj se lice smračilo.

Usnice su joj se odjednom malo ukočile. Pogledala ga je iskrenim očima. „OK je… mogu se nositi s njim.“ Palmgrenove su se obrve sastavile u upitni izraz. Lisbeth se ogledala po blagovaonici i promijenila temu. „Koliko dugo si ovdje?“

Palmgren nije bio od jučer. Pretrpio je moždani udar i bilo mu je teško govoriti i usklađivati pokrete, ali razum mu je bio nedirnut i njegov je radar odmah primijetio lažan ton u glasu Lisbeth Salander.

Tijekom godina u kojima ju je poznavao shvatio je da mu nikada nije izravno lagala, ali da nije uvijek bila posve otvorena. Njen način laganja bio je da promijeni temu. Očito je bilo nekakvih problema sa skrbnikom. Sto nije iznenadilo Holgera Palmgrena.

Odjednom je iskreno požalio. Koliko je samo puta namjeravao kontaktirati svog kolegu Nilsa Bjurmana kako bi otkrio kako je Lisbeth Salander, ali se suzdržao? I zašto se nije pozabavio time da joj se skine pečat nesposobne osobe dok je još imao snage? Znao je zašto – egoistično je odabrao ostati s njom u kontaktu. Volio je tu vražju napornu djevojku kao da je kći koju nikada nije imao i htio je imati razlog da ostanu u vezi. Osim toga bilo bi mu preteško početi raditi kad je samo nesposobni starac u domu za rehabilitaciju kojem je teško i otvoriti rasporak kad ide na WC. Osjećao se kao da je zapravo on taj koji je iznevjerio Lisbeth Salander. Ali ona uvijek preživi…

Okrenula se na peti i nestala kroz vrata. Dragan Armanskij odmahnuo je glavom. Ona je luda. Ona je stvarno luda.

U sljedećem trenutku Lisbeth Salander ponovno se pojavila na vratima.

„I da… Tvoja dva radnika pružala su mjesec dana zaštitu onoj glumici Christine Ruteford od luđaka koji joj piše anonimna prijeteća pisma. Mislite da se radi o nekome iznutra s obzirom na to da onaj koji piše ta pisma zna toliko detalja iz njenog života.“

Dragan Armanskij buljio je u Lisbeth Salander. Električni šok prošao mu je tijelom. Opet je to učinila. Rekla nešto o temi o kojoj ne bi trebala imati pojma. Ne bi trebala imati pojma.

„Da…?“

„Zaboravi na to. To je lažnjak. Ona i njen dečko sami pišu ta pisma kako bi privukli pažnju. Dobit će novo pismo u sljedećih nekoliko dana i idućeg tjedna namjeravaju inscenirati da je to procurilo u medije. Postoji veliki rizik da optuži Milton da ste vi to dali novinama. Izbriši je s popisa klijenata.“

Prije nego što je Dragan Armanskij stigao bilo što reći, ponovno je nestala.

Mikael Blomkvist te posvuda tražio. Zvao me barem jednom mjesečno da me pita jesi li mi se javila. I njemu je stalo do tebe.“

Lisbeth je ostala tiha, ali Armanskij je primijetio da su joj usta postala samo napeta crta.

„Ne znam sviđa li mi se on“, nastavio je Armanskij. „Ali i njemu je stvarno stalo do tebe. Sreo sam ga jednom jesenas. Ni on nije htio pričati o Hedestadu.“

Lisbeth Salander nije htjela pričati o Mikaelu Blomkvistu.

„Samo sam se došla pozdraviti i reći ti da sam se vratila u grad. Ne znam hoću li ostati. Ovo je moj broj mobitela i moj novi mail ako me budeš trebao.“

Dala je Armanskiju ceduljicu i ustala. Uzeo ju je. Bila je već na vratima kad je povikao za njom. „Čekaj malo. Što ćeš sada?“

„Idem posjetiti Holgera Palmgrena.“

„OK. Ali mislio sam… gdje ćeš raditi?“ Promotrila ga je zamišljeno.

„Ne znam.“

„Pa moraš se nekako uzdržavati.“ t „Rekla sam ti da imam dovoljno za život.“ Armanskij se nagnuo unatrag i razmišljao. U slučaju Lisbethander nikada nije bio sasvim siguran kako da protumači njene riječi.

„Toliko me iživcirao tvoj nestanak da sam gotovo odlučio da više ne angažiram.“ Napravio je grimasu. „Nisi pouzdana. Ali strašno dobar researcher. Možda imam jedan posao koji bi ti mogao odgovarati.“ Odmahnula je glavom, ali se vratila do njegova pisaćeg stola. treba mi posao. Hoću reći, ne treba mi novac. Ozbiljno kažem.

Financijski sam neovisna.“

„Ne Dragan Armanskij sumnjičavo je nabrao obrve. Onda je kimnuo. „OK, financijski si neovisna, što god to značilo. Vjerujem ti na riječ. Ali ako trebaš posao…“

„Dragane, ti si druga osoba koju sam posjetila otkada sam se Vratila kući. Ne treba mi tvoj novac. Ali nekoliko si godina bio ? jedna od rijetkih osoba koje poštujem.“

„OK. Ali svi se ljudi moraju nekako uzdržavati.“

„Žao mi je, ali više me ne zanima istraga osoba za tebe. Javi se ako stvarno naletiš na neki problem.“

„Kakav problem?“

„Problem s kojim ne znaš što bi počeo. Ako zapneš i ne znaš što da radiš. Ako hoćeš da radim za tebe, onda mi moraš dati nešto što me zanima. Možda iz operative.“

„Operative? Ti? Koja nestaneš bez traga kad god ti paše.“

„Glupost. Nikada nisam ostavila posao neobavljen ako sam ti rekla da ću ga obaviti.“

Dragan Armanskij bespomoćno ju je promatrao. Izraz operativa bio je žargon, ali radilo se o radu na terenu. Moglo je to biti bilo što, od tjelohranitelja do posebnih poslova osiguranja na izložbi umjetničkih djela.