Priča o izgubljenoj djevojčici

ao uvijek u takvim prilikama, pomislila sam: sad kad ne mora biti otac svakoga dana, odličan je otac, čak ga i Imma obožava; možda s muškarcima ne može drugačije: malo s njima živiš, dobijete djecu, a onda zbogom. Ako su površni poput Nina, otići će ne osjećajući nikakvu obavezu; ako su ozbiljni poput Pietra, ispunit će svaku svoju dužnost, a prema potrebi dat će sve od sebe.

Kao uvijek u takvim prilikama, pomislila sam: sad kad ne mora biti otac svakoga dana, odličan je otac, čak ga i Imma obožava; možda s muškarcima ne može drugačije: malo s njima živiš, dobijete djecu, a onda zbogom. Ako su površni poput Nina, otići će ne osjećajući nikakvu obavezu; ako su ozbiljni poput Pietra, ispunit će svaku svoju dužnost, a prema potrebi dat će sve od sebe.

Kakva bi šteta bila, rekla sam, upropastiti našu priču ostavljajući previše prostora negativnim osjećajima: negativni osjećaji neizbježni su, ali važno ih je obuzdati.

Ja sam u nekoliko dana napisala priču koju sam, u nadi i strahu da je piše Lila, na kraju godinama smišljala do najmanje pojedinosti. Učinila sam to jer mi se odmalena sve što je potjecalo od nje, ili što sam joj ja pripisivala, činilo važnijim od onoga što potječe od mene, činilo mi se da više obećava.

Bila sam ono što je i sama Lila, čas u šali, čas ozbiljno često ponavljala: Elena Greco, genijalna prijateljica Raffaelle Cerullo. Iz tog neočekivanog preokreta sudbine ja bih izašla satrvena.

Sličile su mi sve i nijedna, njihov život bio je posve različit od mojega, no svejedno sam osjećala da su nerazdvojan dio mene. Pomislila sam: koliko sam se namučila i kakav sam dalek put prešla. Mogla sam popustiti na svakom koraku, ali to se nije dogodilo. Otišla sam iz rajona, vratila se u njega, uspjela ponovo otići. Ništa, ništa me nije povuklo na dno skupa s djevojkama koje sam rodila. Spasile smo se, sve sam ih spasila.

Svaki intenzivan odnos među ljudskim bićima pun je zamki, a ako želiš da potraje, moraš ih naučiti izbjegavati. Učinila sam to i u toj prilici te mi se na kraju učinilo da sam samo naletjela na tko zna koji po redu dokaz da je naše prijateljstvo tako predivno i mračno, da je Lilina patnja bila toliko dugotrajna i komplicirana, da je još prisutna i da će zauvijek biti prisutna.

Šapnula mi je: Nino čeka vani, obavijestila sam ga. Bilo mi je drago to čuti, no još sam se više obradovala shvativši da odjednom više nisam ogorčena. Porodivši se, rasteretila sam se i gorčine koja me obuzela u posljednjem mjesecu trudnoće i bilo mi je drago zbog toga, osjećala sam da sam ponovo u stanju blagonaklono minimizirati probleme.