Nikom ni riječi

Nisam se čuo sa šerifom Lowellom osam godina, no još uvijek ga pamtim kako stoji nad mojim bolničkim krevetom, lica punog sumnje i cinizma.

Sto hoće nakon sveg tog vremena?

Podigao sam slušalicu i nazvao broj. Glas se javio čim je zazvonilo.

"Doktore Beck, hvala što ste me nazvali."

Nisam baš obožavatelj identifikacije poziva - malo previše u stilu Velikog Brata za moj ukus. Nakašljao sam se i preskočio uvodne fraze. "Sto mogu učiniti za vas, šerife?"

"U blizini sam", rekao je. "Vrlo rado bih navratio vidjeti vas, ako je to u redu."

"Je li ovo poziv na druženje?" upitao sam.

"Ne, ne baš."

Čekao je da ja nešto kažem. Nisam.

"Bi li sada bilo zgodno?" upita Lowell.

"Možete li mi reći o čemu se radi?"

"Radije bih pričekao dok…"

"A ja radije ne bih."

Osjetio sam kako jače stežem slušalicu.

"Dobro, doktore Beck, razumijem." Nakašljao se na način koji je odavao da pokušava dobiti na vremenu. "Možda ste na vijestima vidjeli da su pronađena dva tijela u okrugu Riley."

Nisam. "Što s njima?"

"Nađena su blizu vašeg posjeda."

"To nije moj posjed. To je posjed moga djeda."

"Ali vi ste njegov zakonski skrbnik, zar ne?"

"Ne", rekao sam. "Moja sestra je."

"Možda biste je onda mogli nazvati. S njom bih također htio razgovarati."

"Tijela nisu pronađena na jezeru Charmaine, je li?"

"Točno. Našli smo ih na susjednom zemljištu sa zapadne strane. Vlasništvu okruga u stvari."

"Što onda želite od nas?"

Uslijedila je stanka. "Gledajte, kod vas sam za sat vremena. Molim vas, pokušajte srediti da i Linda svrati, hoćete li?"

Prekinuo je.

Zapravo nikad nisam volio djeda. Bio je tiranin, onaj staromodni tip koji se uzda samo u se i svoje kljuse i koji vam svoju ljubav dijeli proporcionalno s vašim uspjehom. Bio je otresit i grub čovjek, tvrdog srca i stavova. Unuka koji je bio i osjetljiv i nesportski tip, čak i s dobrim ocjenama, bilo je lako otpisati.

Razlog zašto sam se pristao useliti bio je taj što sam znao da bi ga u suprotnom uzela moja sestra. Linda je bila takva. Kad smo u ljetnom kampu Brooklake pjevali da "On nosi cijeli svijet u Svojim rukama", ona je značenje uzela malo previše k srcu. Osjećala bi da mu duguje. Ali Linda je imala sina i životnu partnericu i odgovornosti. Ja nisam. Pa sam postupio preventivno, uselivši se. Pretpostavljam da mi se dovoljno sviđalo živjeti ovdje. Bilo je mirno.

Čekao sam, misleći: Vrijeme za pusu, kako znaju za vrijeme za pusu?

Pretraživač se pojavio. Očitao je pogrešku.

Namrštio sam se. Tko je, k vragu, poslao ovo? Pokušao sam po drugi put i opet se pojavila obavijest o pogrešci. Link nije valjao.

Tko je k vragu znao za vrijeme za pusu?

Nikad nikom nisam rekao. Elizabeth i ja nismo puno razglabali o tome, vjerojatno zato što nije bilo bitno. Bili smo užasno sladunjavi, pa smo ovakve stvari zadržali samo za sebe. Zapravo mi je neugodno, ali kad smo se poljubili taj prvi put prije dvadeset jednu godinu, zabilježio sam vrijeme. Zabave radi. Odmaknuo sam se i pogledao na svoj sat Casio te rekao: “Šest i petnaest.”

A Elizabeth je rekla: “Vrijeme za pusu.”

I opet sam pogledao poruku. Sad sam stvarno bjesnio. Ovo je bilo sve samo ne smiješno. Jedno je poslati okrutan e-mail, ali…

Vrijeme za pusu.

E, pa, vrijeme za pusu bilo je sutra u 18:15. Nisam imao puno izbora. Morao sam čekati do tada.

Pa neka bude tako.

Sačuvao sam poruku na disketi za svaki slučaj. Otišao sam na izbornik za ispisivanje i pritisnuo “ispiši sve”. Ne znam mnogo o računalima, ali znam da se katkad može ući u trag pošiljatelju poruke preko svih onih besmislenih črčkarija pri dnu. Čuo sam kako pisač prede. Bacio sam još jedan pogled na naslov poruke. Ponovno prebrojio crtice. I dalje dvadeset jedna.

Sjetio sam se onog stabla i prvog poljupca, i u svom skučenom, zagušljivom uredu namirisao lizalicu od jagode.