VEĆ PRVA NA HRVATSKI PREVEDENA ZBIRKA PRIČA MAKEDONSKE SPISATELJICE RUMENE BUŽAROVSKE, OSMICA, U HIPU JE OD NJE STVORILA REGIONALNU ZVIJEZDU, A NIJE TEŠKO PRETPOSTAVITI DA JE ČEKA I UGODNA, JOŠ ŠIRA, BAREM EUROPSKA, RECEPCIJA.

Zbirka od jedanaest priča Moj muž za sada je vrhunac njezina pisanja. Sve priče ispripovijedale su vrlo različite žene iz prvog lica, ali te se priče tiču koliko njih toliko i njihove okoline, odnosa s muževima (jer jedino zajedničko im je to što su sve u brakovima, a jedna je već i sahranila svog muža), djecom, roditeljima, kolegama i prijateljima. Zbog toga se radi o galeriji iznimno upečatljivih i precizno profiliranih likova i majstorskim kondenziranim d^®amama, o psihološkim ali i socijalnim, s posebnom osjetljivošću na patrijarhat, portretima. Jer, govoreći o svojim brakovima i muževima – ginekolozima, pjesnicima, veleposlanicima, policajcima – govori se o profesijama i njihovim statusima, o odnosima moći – većina ženskih likova ipak je zasjenjena i emotivno i socijalno zapuštena zbog prestiža njihovih muževa i njihovih profesija. Rumena Bužarovska bez pardona zadire i u dijelom tabuizirane teme: piše o majkama koje, eto, ne vole svoju djecu, koje su joj, samo da ne bude osude okoline, u stanju i iz nehata naštetiti. Zapravo, autorica prije istražuje tamno i nestabilno u likovima, volju za moći i priznanjem, kompromise koji život oduzimaju, iracionalizam ljubavi, čovjeka kao skup oprečnosti koje rađaju unutarnju napetost. Sve je to ispisano u najboljem duhu američke kratkopričaške ekonomije, najzahtjevnijim načinom, jezikom običnih ljudi, mimo svake patetike, razorno i, valja priznati – istinito, jer je mjera istine u umjetnosti uvjerljivost koja se osjeća potkožno, tijelom.