S ove bande moje gore

„Vazda je lakše onome što odlazi. Onome što ostaje bude teže. Onom prvom može bit da je teško što su se rastavili, onom drugom na to se pridodaje čekanje. Pusto čekanje izije čeljade ka da je guba.“

Zarad toga što nekim narodima nijesu pripala radovanja ka drugima. I kad ih strefi kakva sreća, oni se od nje brane, jer im nikad ne sluti na dobro. Neki narodi su ubiveni od života. Žive, a ka da nijesu živi. Samo koporu.

Cijeli pusti život potrošismo zbrajajući ono što nam ne treba. Tek sad to vidim, al mi je pozno. Sad znam da je bilo moje samo onoliko kolko sam plućima zafatio zraka. Jednako ga udišu i bogataš i siromah. Cijeloga vijeka vjerova sam da treba sticat da bi se imalo, a nijesam znava da ništa od toga i nije bilo moje. To što neđe piše moje ime ne znači ništa. To se Bog poigrava i iskušava da vidi kad će nam i oće li nam ikad biti dosta. Dade nam da su naše samo dvije stope kolko se možemo oprijet na zemlju. Ni manje, ni preko toga. Tek kad čeljade pasa na onaj drugi svijet, dobije malo više. Dva metra zemlje da se ispruži.

Cijeli pusti život potrošismo zbrajajući ono što nam ne treba. Tek sad to vidim, al mi je pozno. Sad znam da je bilo moje samo onoliko kolko sam plućima zafatio zraka. Jednako ga udišu i bogataš i siromah. Cijeloga vijeka vjerova sam da treba sticat da bi se imalo, a nijesam znava da ništa od toga i nije bilo moje. To što neđe piše moje ime ne znači ništa. To se Bog poigrava i iskušava da vidi kad će nam i oće li nam ikad biti dosta. Dade nam da su naše samo dvije stope kolko se možemo oprijet na zemlju. Ni manje, ni preko toga. Tek kad čeljade pasa na onaj drugi svijet, dobije malo više. Dva metra zemlje da se ispruži.

Obje glave se obrnuše put nje misleći da nije tačna u glavu.

Sad znam da smo čuvali jedno drugo od sebe.

– Nije li to ljubav, ona najviša

bješe toliko iznenađen koliko ga odade pogled da ne dolazi sve sa one strane okle se čeljade nada.

Neka mjesta jedva zarastu kroz krastu i ne smiješ po njima grepst, jer lako puknu i procure bolom.

Dok stiskaš šaku ne dajući drugome, u nju Bog ne može ništa da stavi. Stisni ti, stisni Bog

da ono što nam je u srce, ne mora da je po mjeri onoga što se nekad mora učinjet