Kastigulja

Sljedeće jutro osvane neko novo lice s kojim se treba srodit. Ponekad kad bi se pogledala, Đurđa je tražila tragove svoje mladosti po usahlim obrazima. Nije je plašilo to što je viđela. Ono nekad bijaše lice utegnuto vjerom i nadom, a u ovo sad su se utisli tragovi života

Pravo vrijeme nije ni prije, ni poslije, no sad

Tek sad joj postade jasno kako se čeljade lako ogriješi baš tamo đe je mislilo da su se o njega nekad ogriješili i da je najlakše nepravdom pravdati sve ono u što vjeruješ da imaš pravo.

Ljutnja je lakša, jer umije da prozbori. Nepravda izije čeljade iznutra. Grđe su nepravde

Luce se zarad toga ljutila i svako malo je znavala spomenut da se čeljade ne cijeni po onome što može ponijet na sebe i u ruke, no po onom što nosi u prsi.

Zato što muško čeljade nosi samo svoj krst, a žensko i svoj i od cijele famelje.

Ne reče mi kako se zoveš.

Starica podiže ruku i manu ne obrćući se više.

− Gospava. Zovem se Gospava.

Ljudi treba da se sastavljaju po onome što može da ih veže, po onome đe sliče jedno drugome. Ma kolko da nas ono drukče mami, tome treba odoljet. Ne zato što to drugačije od tebe nije dobro, no što ga nikad nećeš razumjet kako treba.

Zla vrijemena sve preokrenu. Mnogo toga se sazna i pokaže svoje pravo lice. Jučerašnja istina za dan se prokaže da je bila laž i ono u što se vjerovalo da je laž obrne se u istinu. Zla vremena otkriju da se ne može nikome vjerovat, da je narod kvarljiva roba i da treba biti na oprez pred kime se smije prozborit. Ništarobe se preko noći uzdignu, osile i prozbore riječima od kojih se onaj čestit vazda stidio. Ono valjano se povuče u sebe, pritajen u nadi da svako zlo nije i ne može bit dovijeka. Pušte da glibava rijeka nesojluka ponese za sobom sav mulj i sve ono što je slabo, što se lako prevalja i zanese, još lakše obrne i preskoči sa jedne strane na drugu. Zla vremena sve pokažu. I dobro i ono loše.

Kolko je visoko do neba, tolko je duboko do ljudske duše.