pretvorila u nekakav luksuz kojim sam se ponosio; a bio sam u ovoj drugoj fazi svoje ljubavi, u kojoj je počelo iskrsavati hiljadu teškoća; to je otprilike onako kao neko ko umire od gladi, bezuslovno prihvata bilo šta, da bi kasnije, kad zadovolji najneophodnije, počeo sve više da se žali na nedostatke i štetnost toga. Viñao sam poslednjih godina emigrante, koji su dolazili ponizno kao oni koji su pobegli iz koncentracionih logora, kako prihvataju bilo šta da prežive, i kako veselo obavljaju i najniže poslove; ali je dosta čudno da jednom čoveku nije dosta što je izbegao mučenje i smrt pa da zadovoljno živi: jer čim počne ponovo da se oseća sigurnim, odmah ponos, oholost i nadmenost, što je na izgled zauvek bilo uništeno, opet počinju da se pojavljuju kao životinje koje su se, preplašene, bile razbežale; pa se na odreñeni način ponovo pojavljuju sa više nestašluka, kao da se stide što su tako nisko pale. Nije teško da se u takvim prilikama ispolji nezahvalnost i neodavanje priznanja.